1678. Umro je Juraj Habdelić
Juraj Habdelić (Staro Čiče, 17. IV. 1609. – Zagreb, 27. XI. 1678.) bio je hrvatski katolički svećenik, isusovac, duhovni pisac, propovjednik i leksikograf.
Studirao je teologiju u Beču, gdje je 1629. primljen u isusovački red. Novicijat proveo u Leobenu (1630–32.), filozofiju studirao u Grazu, a 1635. vratio se u Zagreb i započeo nastavničku djelatnost. Podučavao je na riječkoj, varaždinskoj i zagrebačkoj gimnaziji. God. 1639–43. studirao teologiju u Trnavi. Nastavničku djelatnost nastavio u Varaždinu, zatim u Judenburgu, a 1647–48. predavao logiku u Trnavi, gdje je stekao i doktorat iz filozofije. Od 1650. bio je superior u Varaždinu, a od 1653. uglavnom djelovao u Zagrebu, gdje je bio rektor isusovačkoga kolegija, ravnatelj konvikta i prefekt studija. Uz to je bio i propovjednik u crkvi sv. Marka. Zauzimao se da zagrebačko učilište bude uzdignuto u sveučilište (povelja Leopolda I. iz 1669.). Pripisuje mu se osam djela, od kojih je autorstvo potvrđeno za tri. Dictionar, ili reči slovenske zvekšega v kup zebrane, v red postavljene i dijačkemi zlahkotene hrvatsko-latinski je rječnik od približno 12.000 riječi, sastavljen za školske potrebe.
Istaknuto mjesto u povijesti hrvatske barokne književnosti Habdelić je osigurao moralno-poučnim knjigama, odnosno zbirkama religiozno-moralističkoga sadržaja Zercalo Mariansko i Pervi otca našega Adama greh. Posrijedi su žanrovski mješovita, uglavnom pripovjedna djela koja se sastoje od religiozno-moralnih razmatranja, teoloških eskursa, peldi (slika i priča iz života svetaca i kršćana u starom vijeku), komentara Biblije, parabola, propovijedi, molitava, pjesama i dr.
Među njegovim su najpoznatijim djelima Zercalo marijansko, Pervi otca našega Adama greh i Dikcionar – prvi kajkavski rječnik.
Habdelić je pisao kajkavskim i pokazao se odličnim znalcem narodnoga govora. Istodobno je bio protivnikom običnih, profanih stvari, u koje ubraja i narodne pjesme.
1943. Poginuo je Ivo Lola Ribar 
Ivo Lola Ribar (Zagreb, 23. IV. 1916. – Glamočko polje, 27. XI. 1943.) bio je jugoslavenski političar (član CK KPJ-u), partizanski dužnosnik, narodni heroj Jugoslavije.
Stariji je sin političara Ivana Ribara. Diplomirao je pravo u Beogradu 1938. godine. Od 1937. godine vodio omladinsku komisiju CK KPJ, zatim i tajnik CK SKOJ-a . Na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti. Kao član CK KPJ i Vrhovnog štaba sudjelovao je u organiziranju partizanskoga pokreta. Bio je jedan od najbližih suradnika Josipa Broza, a u listopadu 1943. godine bio je određen za šefa vojne misije VŠ NOV i POJ pri Savezničkoj komandi za Srednji istok ali je poginuo prilikom napada njemačkoga zrakoplova na partizanski zrakoplov, na uzletištu, netom prije polijetanja zrakoplova za Kairo.
1992. Umro je Josip Generalić 
Ivan Generalić (Hlebine, 21. XII. 1914. – Koprivnica, 27. XI. 1992.) bio je hrvatski naivni slikar.
Začetnik je suvremene hrvatske naivne umjetnosti, središnja osoba i mentor druge generacije tzv. Hlebinske škole. Samostalno je izlagao u Parizu, New Yorku i Bruxellesu te je sudjelovao i u mnogim grupnim izložbama, primjerice u Baden-Badenu, Baselu, Bratislavi, Šangaju, Pekingu, Tokiju, Petrogradu, Madridu i dr. Sudjelovao je na bijenalu u São Paulu, čime je pokrenuo međunarodnu afirmaciju hrvatske naivne umjetnosti.
Po zanimanju poljodjelac, središnja ličnost hlebinske slikarske škole. Njegovu nadarenost uočio je Krsto Hegedušić koji ga je uputio u osnove slikarskog umijeća. Prvi je put izlagao s skupinom Zemlja 1931. crteže i akvarele koje karakterizira socijalnokritički realizam blizak težnjama skupine (Zima u Hlebinama, Tučnjava na proštenju). Poslije je slikao većinom na staklu uljem ili temperom narativne motive iz života na selu i rada u polju, podravske krajolike i mrtve prirode. Nakon 1970. mijenja morfologiju i način slikanja priklanjajući se simboličkim i egzistencijalnim sadržajima, a na gotovo monokromnim slikama pojedinosti uvećava do monumentalnih razmjera (Autoportret, 1975). Figure su na njegovim slikama rustikalne i gotovo plošne, smještene uglavnom u prednjem planu slike s poetiziranim krajolikom u pozadini, koje donosi minuciozno s mnogo detalja, osobito koraljne krošnje stabala koje postaju oznakom njegova stila. Posebnu pozornost pridaje perspektivi i prostoru, a u koloritu se ističu istančani tonski prijelazi. Njegov opus jedna je od najizvornijih pojava u suvremenome hrvatskom slikarstvu. Neko je vrijeme vodio seljačku slikarsku školu u Hlebinama.
2020. Umro je Špiro Guberina 
Špiro Guberina (Šibenik, 1. III. 1933. – Zagreb, 27. XI. 2020.) bio je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.
Kao srednjoškolac nastupao je u komedijama i operetama u Narodnom kazalištu u Šibeniku. Diplomirao je 1970. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je bio u stalnom angažmanu u HNK u Zagrebu od 1958. do umirovljenja 1999. godine. S jednakim je uspjehom igrao i kazališne, filmske i televizijske uloge, ističući se u karakternoj komici utemeljenoj na specifičnom govoru.
Izniman je uspjeh ostvario u djelima Ranka Marinkovića, Ive Brešana i Marina Držića, a nastupao je i na radiju te u televizijskim dramama i serijama: Divac (I. Raos, Prosjaci i sinovi), Strikan (M. Smoje, Velo misto), Očenašek (V. Majer, Dnevnik Očenašeka). Godine 1997. osnovao je Mali hrvatski teatar “Kiklop”, koji je otvorio monodramskim kolažem Majmunska posla. Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo (2011.) i Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo (2014.).
Preminuo je 27. studenoga 2020. u 88. godini života u Zagrebu.