1377. Dubrovnik uveo karantenu
Dana 27. srpnja 1377. godine Veliko vijeće Dubrovačke Republike donijelo je odluku o otvaranju karantene za izolaciju putnika koji dolaze iz područja zaraženih bolestima. To je prvi poznati slučaj otvaranja karantene u Europi i zbog toga ta dubrovačka odluka ima veliki povijesni značaj na području zdravstvene skrbi.
Između 1348. do 1374. godine u Dubrovniku je velik broj ljudi umro zbog kuge koja se bila uvriježila kao naziv za sve zarazne bolesti. Od sačuvanih povijesnih dokumenata, dubrovački je potez prvi takav u Europi. Veliko vijeće, kao vrhovna politička vlast Dubrovačke Republike, odredilo je da svi putnici iz kužnih krajeva, bez obzira da li su rođeni Dubrovčani ili stranci, moraju 30 dana proboraviti na otočićima Mrkanu, Bobari i Supetru pored Cavtata (naknadno produženo na čak 40 dana). Kasnije se lokacija karantene mijenjala. Posljednja lokacija, prije ukinuća Republike, bila je na Pločama, u danas dobro poznatim Lazaretima. Sam naziv Lazaret dolazi od imena prosjaka Lazara iz Evanđelja po Luki. Naziv karantena pak dolazi od talijanske riječi quaranta, što znači 40 (prema broju dana koje su putnici trebali proboraviti u izolaciji).
Najpoznatije mjesto karantene i izgrađeni kompleks u svrhu izolacije zaraženih bolesnika jest Lazaret na Pločama, pred istočnim ulazom u grad. Tamo je lazaret premješten 1590. iako se dugo poslije gradio. Taj je dugački kameni kompleks i danas pod imenom Lazareti, podsjećajući na svoju prvotnu ulogu, ostao funkcionalnim dijelom Dubrovnika, odnosno prostor u kojemu se odvija prvenstveno njegov kulturni, ali i drugi sadržaji gradskog života.
Lazaret se sastojao od osam zgrada za stanovanje i pet velikih odvojenih dvorišta. Svako je dvorište imalo poseban ulaz osiguran rešetkama i bravama.
1907. Rodio se Božo Težak
Božo Težak (Varaždin, 27. VII. 1907. – Zagreb, 16. V. 1980.) bio je hrvatski kemičar i organizator znanstvene informatike (vidi 16. svibnja).
1909. Rodio se Bratoljub Klaić
Bratoljub Klaić (Bizovac, 27. VII. 1909. – Zagreb, 2. III. 1983.) bio je hrvatski jezikoslovac i prevoditelj (vidi 2. ožujka).
1910. Izdana prva vozačka dozvola u Hrvatskoj
Prvu vozačku dozvolu u Hrvatskoj dobio je dobrostojeći zagrebački trgovac, poznat po tome što je u Zagreb dovezao prvi automobil još 1901. godine. Riječ je bila o automobilu marke Opel, koji je kupio u Beču za 4.000 kruna. Budicki je voziti naučio još u Beču, a tamo je dobio i svoju prvu vozačku dozvolu. Ipak, za vožnju u Hrvatskoj trebala mu je ovdje izdana dozvola, koju je i dobio nakon urednog polaganja vozačkog ispita. Njegova hrvatska vozačka dozvola nosila je redni broj 1.
Prva vozačka dozvola u Hrvatskoj izdana je 27. srpnja 1910. godine. Prva žena koja je dobila vozačku dozvolu u Hrvatskoj bila Alma pl. Balley i to 1914. godine, samo 4 godine nakon Budickog.
1941. Ustanak u Srbu – Pokolj Hrvata
Dana 27. srpnja 1941. godine, kada je počeo oružani ustanak srpskog stanovništva zapadne Bosne i istočne Like protiv vlasti Nezavisne Državne Hrvatske, učinjeni su veliki pokolji hrvatskog i muslimanskog stanovništva od kojih najveći u mjestima: Boričevac pored tzv. ustaničkog mjesta Srb u Lici, pokolj muslimana u Kulen Vakufu, pokolj Hrvata u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca, te masovno ubijanje Hrvata Drvara i Bosanskog Grahova.
Drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor bio je pozvan sa katolicima župe Drvar u Knin da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja. Dan kasnije, vraćajući se sa hodočašća u Kninu, vlak sa hodočasnicima je zaustavljen oko 18 km od Drvara. U vlaku je bilo preko 300 hodočasnika sa župnikom iz Drvara.
Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Te su žrtve nakon 1945. godine, jugoslavenski komunisti i četnici proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima po već poznatom scenariju koji smo vidjeli i za Domovinskog rata. Time se želio spriječiti i sami spomen na ubijene Hrvate i prikriti strašan zločin.
Preostali Hrvati Drvara su tih dana protjerani ili ubijeni, a crkva u Drvaru je spaljena od jugoslavenskih Titovih komunista 1948. Imena svih identificiranih ubijenih župljana su uklesana na spomen-ploči u dvorani gdje se drvarski katolici danas okupljaju na bogoslužju. Postoji i posebna mramorna ploča sa slikama i osnovnim podatcima ubijenih župnika iz drvarske i susjednih župa. Tijela poginulih pronađena su skoro 62 godine poslije. Ekshumirana su 2003. u jami Golubnjači u Trubaru kod Drvara. Nađena su zapravo usputno, jer nisu ni bila tražena.
Istog dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i komunisti partizani) ubili 62 Hrvata, a među njima i 5 žena i 9 djece. Grahovskog župnika Jurja Gospodnetića su zarobili i nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj, te pred njegovom majkom ga živog ispekli. Srpski ustanici (partizani i četnici), su u Grahovu i okolnim selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima i Crnom Lugu opljačkali i spalili sve hrvatske kuće, a u Obljaju su zapalili župni ured i rimokatoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Preostali preživjeli Hrvati izbjegli su u Knin. Ovo stradanje Hrvata iz Bosanskog Grahova i okolici nije bilo jedino, nego se nastavilo i kasnije. Vrlo mali broj župljana, prije rata bilo ih je više od tisuću, preživio je rat i poraće nakon Drugog svjetskog rata.
1967. Umro je Tone Peruško
Tone Peruško (Premantura, 27. II. 1905. – Pula, 27. VII. 1967.) bio je prosvjetni, kulturni, društveno-politički i znanstveni djelatnik, istaknuti istarski intelektualac.
Od 1922. živio je u emigraciji te pohađao učiteljsku školu u Zadru i Šibeniku, a nakon mature (1925./26.) bio učitelj u Dugopolju (Dalmatinska zagora). Istaknuvši se radom i pedagoškim talentom, odabran je (1933.) za studij na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, potom je upisao i diplomirao pedagogiju s metodikom i pomoćne predmete na Filozofskome fakultetu.
Istodobno je bio aktivan i u krugovima istarske emigracije: 1936.–39. suradnik je i glavni urednik tjednika Istra; jedan je od osnivača Istarske naklade, udruge za izdavanje knjiga i publikacija.
Antifašistički orijentiran, sudjelovao je u NOO-u za Istru (1942.), a nakon rata došao je u Rijeku kao zamjenik urednika Glasa Istre (poslije je radio i u Novome listu). U Rijeci je predavao u Talijanskoj gimnaziji (hrvatski jezik) te Talijanskoj, potom i Hrvatskoj, učiteljskoj školi i Hrvatskoj gimnaziji. Od 1949. ponovno je u Zagrebu, gdje je obavljao dužnost ravnatelja X. gimnazije, inspektora Ministarstva prosvjete, potom profesora metodike na Višoj učiteljskoj školi.
Godine 1950. pokrenuo je Školske novine, a uz Ladislava Žimbreka najzaslužniji je za osnivanje omladinskoga časopisa Polet. U tom je razdoblju objavio Metodske upute za obradu domaćega štiva (1956.), Pravopisni priručnik (1957.); glavno mu je znanstveno-stručno djelo Materinski jezik u obaveznoj školi (Specijalna didaktika), objavljeno 1961. te potom u još pet izdanja.
Vratio se u Pulu kao utemeljitelj Pedagoške akademije (danas Filozofski fakultet u Puli) i njezin prvi direktor. Uz organizacijski i pedagoški rad, uveo je u nastavu predmet Nastava o zavičaju, obvezan za sve studente, kojemu je posvećivao veliku pozornost te stručne i znanstveno-popularne radove (Razgovor o jeziku u Istri, 1965.; skripta Nastava o zavičaju, 1966.; nedovršena Knjiga o Istri).