1767. Rodio se Tomaš Mikloušić
Tomaš (Tomo) Mikloušić (Jastrebarsko, 27. X. 1767. – Jastrebarsko, 7. I. 1833.) bio je hrvatski pučki pisac, kulturni djelatnik, prevoditelj i prosvjetitelj (vidi 7. siječnja). .
1885. Rodio se Franjo Čutura
Franjo Čutura (Rastovača, 27. X. 1885. – Lemont, Chicago, 3. II. 1959.) bio je hrvatski pjesnik i putopisac (vidi 3. veljače).
1949. Umro je Ante Tresić Pavičić 
Ante Tresić Pavičić (Vrbanj na Hvaru, 10. VII. 1867. – Split, 27. X. 1949.) bio je hrvatski književnik i političar.
Školovao se u Splitu, Zadru, Kotoru i Beču, gdje studij povijesti i filozofije okončava disertacijom o Leibnizovom determinizmu. Prvu zbirku pjesama, potpisanu pseudonimom Mosorski guslar, objavljuje još kao student (Glasovi s mora Jadranskoga, 1891.) i odmah pokazuje sklonosti za oživljavanje antičkog duha. Uslijedilo je još nekoliko zbirki poezije, od kojih su najviše pažnje privukli Sutonski soneti (1904.), dok je doživljaje s puta u SAD, kamo se otisnuo 1905., iznio u putopisu Preko Atlantika do Pacifika (1907.). Upravo ti će putopisi postati najvrijedniji dio autorove književne ostavštine i donijeti mu epitet majstora hrvatske putopisne proze.
U dramskom je stvaralaštvu zaokupljen temama iz nacionalne i rimske prošlosti pa od povijesnih drama možemo izdvojiti Katarinu Zrinjsku i Ljutovida Posavskog, kao i tetralogiju Finis Reipublicae. Kvalitativno najslabiji dio njegovog opusa predstavljaju romani (Izgubljeni ljudi, Pobjeda kreposti i Moć ljepote), u kojima previše do izražaja dolazi tendenciozna i programatska komponenta.
U rukopisu je ostao njegov deseterački povijesni ep Gvozdansko, u kojem kroz 32 pjevanja opisuje obranu istoimene utvrde od Turaka 1577. (djelo je tiskano postumno 2000.), a izdavao je i časopise Novi viek (Zagreb, 1898.) i Jadran (Trst, 1903.).
Usporedno s književnom gradio je Tresić Pavičić i političku karijeru. U ranoj fazi je bio pravaš, no nakon Prvog svjetskog rata će kao simpatizer ORJUNE, (ili su ga barem orjunaši takvim smatrali), postati diplomatski predstavnik SHS u Madridu i Washingtonu.
Dana 8. ožujka 2017. HAZU je preuzela njegovu ostavštinu, a koja će se ubuduće nalaziti u Arhivu HAZU u Zagrebu kao Donacija njegove unuke Ljubice Tresić Pavičić: gospođe Vesne Tresić Pavičić: Rukopisna književna djela i arhivsko gradivo.
1953. Umro je Ivo Kerdić 
Ivo Kerdić (Davor, 19. V. 1881. – Zagreb, 27. X. 1953.) bio je hrvatski medaljer i kipar
Školovao se u Zagrebu i Beču, gdje je 1910. dobio godišnju nagradu za kompoziciju. Na poziv R. Frangeša-Mihanovića došao je u Zagreb 1913. i preuzeo vođenje Ljevaonice umjetnina pri Akademiji likovnih umjetnosti. Predavao na Akademiji obradbu metala (1923–1947.). Iako se bavio gotovo svim kiparskim granama, najviše dosege postigao je u medaljerstvu koje je i utemeljio kao zasebnu umjetničku disciplinu na našim prostorima.
U zagrebačkom se razdoblju više priklonio realizmu, davši portretima izrazite psihološke oznake (Vladimir Becić; J. J. Strossmayer; Ivan Meštrović). Na reversima tih medalja često obrađuje alegorijske sadržaje te rafinirano kombinira poznate simbole s narodnim motivima. Iako se najbolje izražavao u medaljama i sitnoj plastici, izveo je i niz skulptura (Poljubac, Zlatarovo zlato na Kamenitim vratima u Zagrebu, kao i seriju portreta (Nada Martić-Martek, Ante Starčević). Radio je i nadgrobne spomenike uglavnom alegorijskoga sadržaja te javne spomenike među kojima zasebnu cjelinu čine djela vezana za vjerske objekte (glavni oltar i bočni oltari crkve sv. Blaža u Zagrebu, oltar sv. Nikole Tavelića u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Jeruzalemu i dr.). Bavio se i primijenjenom umjetnošću pa je u plemenitim kovinama izveo niz ukrasnih predmeta (vrčevi, pladnjevi, pepeljere) i nakita (rektorski lanac Zagrebačkog sveučilišta, lanac Velikoga meštra Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« i dr.). Kerdić je i tvorac dva odlikovanja NDH: Kolajne krune kralja Zvonimira i Kolajne poglavnika Ante Pavelića za hrabrost.
1954. Razgranjičenje Italije i SFRJ
Slobodni teritorij Trsta (STT) osnovan je nakon Drugog svjetskog rata. Bila je to neutralna država koja je osnovana kako bi se riješio problem tog višeetničkog i višejezičnog područja te smanjila teritorijalna svojatanja tog strateški vrlo važnog područja.
Pariškom mirovnom pogodbom 1947. taj teritorij podijeljen je u dvije zone: zona A uključivala je grad Trst i bila pod upravom britanskih i američkih snaga, a zona B sjeverozapadnu Istru i bila je pod upravom Jugoslavenske narodne armije.
Godine 1954. u Londonu je potpisan Sporazum o suglasnosti kojim je Slobodni teritorij Trsta prestajao postojati. Nakon završetka rada mješovite jugoslavensko-angloameričke vojne komisije za razgraničenje, 27. listopada 1954. zona A priključena je Italiji, a zona B Jugoslaviji, koja je bila podijeljena između NR Slovenije i NR Hrvatske. Konačna granica između Italije i Jugoslavije potvrđena je 1975. godine Osimskim sporazumima.
2013. Umro je Vinko Coce 
Vinko Coce ( 22. XII. 1954. – Split, 27. X. 2013.) bio je hrvatski pjevač, tenor.
Od 1972. pjeva s klapom Trogir. Mladi Coce je radio, pjevao ali još i upisao solo pjevanje u glazbenoj školi „Josip Hatze“. U zboru HNK u Splitu imao je status tenora. Gostovao je i po drugim kazalištima, od kojih valja izdvojiti zagrebački HNK i Teatro Comunale iz Firence, gdje je pjevao s Lucianom Pavarottijem. Upravo to je bila kruna njegove karijere.
Samostalnu karijeru Vinko Coce započinje 1991. godine, pjevajući zabavnu glazbu. Tijekom Domovinskog rata nastupao je u zemlje i inozemstva na raznim skupovima prosvjeda protiv rata i potpore braniteljima te na mnogim humanitarnim koncertima. Zbog uspješne solističke karijere, Coce 2000 postaje članom Hrvatske glazbene unije, te dobiva status slobodnog umjetnika. Pored toga, Coce je stalni član komornog zbora samostana benediktinki i sv. Nikole u Trogiru. Godina 1993. bila je prijelomna za njegovu karijeru jer iz poznanstva s Ninčevićem nastale su “Mirno spavaj, ružo moja“, “Sićaš li se Lungomare“, “Da je meni s tobom kroz Pasike“, “Izliči mi dušu pismom”, “Dalmacijo, sve ti cvitalo” ,”Zlato moje”. I prvi singl sa Cocina zadnjeg CD-a “Morska svitanja” (2013.), “Croatio, ponosna u duši“.
Vinko Coce bio je veliki navijač Hajduka.