1501. Umro je Džore Držić 
Džore Držić (Dubrovnik, 6. II. 1461. – Dubrovnik, 26. IX. 1501.) bio je hrvatski renesansni pjesnik.
Džore Držić bio je ugledni dubrovački pučanin, brat slikara Vlaha Držića i stric slavnoga komediografa Marina Držića. Završio je humanističku školu u Dubrovniku, a potom studirao pravo u Italiji koje je doktorirao, da bi na posljetku 1487. postao svećenikom. Radio je kao rektor crkve Svih svetih u Dubrovniku i kancelar dubrovačkog kaptola. Poznat je kao prvi hrvatski dramaturg. Sudjelovao je u raspravama koje su se vodile u dubrovačkome humanističkom krugu okupljenom oko J. Dragišića.
Osim ljubavnih pjesama, koje čine većinu njegova opusa, Držić je napisao i nekoliko religioznih i misaonih, a religiozne motive nerijetko rabi i u ljubavnoj lirici.
1527. Umro je Krsto I. Frankopan 
Krsto Frankopan bio je sin Bernardina Ozaljskog i princeze Lujze Aragonske. Kao mladić stupio je u vojnu službu Habsburgovaca i uspješno ratovao protiv Mlečana u Istri i Furlaniji. Samo četiri dana nakon što je prešao Savu, Frankopan se sa 6000 ratnika dolinom Vrbasa 11. lipnja 1525. probio do iznemogle jajačke oaze. Nakon što je opskrbio grad hranom i streljivom, izazivački se utaborio pred zidinama naočigled nadmoćnije turske sile. No Turci nisu prihvatili bitku. Nakon toga kralj Ludovik II. imenovao ga je za vrhovnog zapovjednika vojske, ali ipak nije saslušao njegov savjet da ne započinje bitku kod Mohača prije nego on dođe s vojskom. Nakon poraza brani Hrvatsku i Ugarsku te se priklanja Zapolji koji ga je imenovao za bana.
Hrvatski ban i proslavljeni borac protiv Osmanlija Krsto I. Frankopan Brinjski (u nekim izvorima Ozaljski ili Modruški) smrtno je ranjen kod Varaždina 26. rujna 1527. godine, u borbi protiv pristalica Ferdinanda Habsburškog. Od posljedica ranjavanja Krsto I. preminuo je sljedećeg dana u kaštelu Martijancu kod Ludbrega, a pokopan je u Modrušu.
1911. Umro je Andrija Fijan 
Andrija Fijan (Zagreb, 4. IX. 1851. – Zagreb, 26. IX. 1911.) bio je hrvatski kazališni glumac i redatelj.
Prvi put nastupa na zagrebačkoj pozornici 1873. kao dragovoljac, a od 1878. do 1909. stalni je član Hrvatskoga narodnoga kazališta. 1898. godine postaje ravnatelj drame, a 1907. kazališni intendant.
Kao glumac nastupio oko 2500 puta, kreiravši mnoštvo uloga u vrlo raznovrsnome repertoaru; većinu predstava u kojima je nastupao ujedno je i režirao. Istaknuo se kao tumač likova Williama Shakespearea (Romeo, Hamlet, Otelo, Koriolan, Kralj Lear), podjednako uspješan u herojskim ulogama klasičnoga i romantičnoga repertoara.
Nastupio u gotovo svim onodobnim uprizorenjima hrvatskih drama: Miljenko (Ivan Gundulić, Dubravka), Dmitar Hvaranin (Dimitrija Demeter, Teuta), Ivo (Ivo Vojnović, Ekvinocij), Orsat (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija), Hasanaga (Milan Ogrizović, Hasanaginica).
U svoju karijeru ugradio je gotovo petsto odigranih uloga širokoga raspona, a ostalo je zabilježeno da je bio najbolji hrvatski izvođač Shakespearea. Nastupao je u mnogim djelima tadašnjega zabavnoga repertoara i bio česti partner Mariji Ružički-Strozzi. Tijekom 38 godina glume, osim u repertoaru klasika i romantika, pokazao je puno majstorstvo i u tada novim naturalističkim dramama, ponajprije ruskih pisaca, a potom i u dramama Ibsena, Björnsona i Hauptmana. Bio je najistaknutiji predstavnik takozvanoga „deklamatorskoga stila” u hrvatskomu kazalištu, a Branko Gavella nazvao ga je „arhitepom glumca”.
1976. Umro je Lavoslav Ružička 
Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. IX. 1887. – Mammern na Bodenskom jezeru, 26. IX. 1976.) bio je švicarski organski kemičar hrvatskog podrijetla.
Diplomirao je (1908.) kemiju na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu (Njemačka), gdje je pod voditeljstvom H. Staudingera, budućega dobitnika Nobelove nagrade za kemiju (1953.), doktorirao (1910.) i ostao raditi kao asistent. Godine 1912. odlazi u Zürichu, a 1917. godine dobio je švicarsko državljanstvo. Od 1923. je titularni profesor, a od 1926. do 1929. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, Nizozemska, da bi 1929. postao profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u.
Već kao Staudingerov suradnik Ružička je riješio strukturu piretrina, insekticida dobivenog iz dalmatinskoga buhača. Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, važnih u industriji mirisa, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida. Godine 1933–34. riješio je sintezu i strukturu muškoga spolnog hormona androsterona. Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. s njemačkim kemičarom A. F. J. Butenandtom Nobelovu nagradu za kemiju. Zbog ratnih prilika Ružička nije otišao na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholm, nego mu je 16. I. 1940. nagradu predao švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti u ETH-u. Tim je povodom na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao u Zagreb, gdje je 16. III. 1940. održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tada je bio izabran za počasnoga člana JAZU i počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva. Tijekom II. svjetskog rata Ružička je izgubio nekoliko vrijednih suradnika, ali je svoj laboratorij nastojao popuniti vrsnim mlađim kemičarima. Tako je, među ostalima, pozvao u Zürich i Vladimira Preloga, budućega hrvatskog nobelovca, koji je 1950. na ETH-u postao redoviti profesor, a 1957., nakon odlaska Ružičke u mirovinu, preuzeo predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju. Ružička je bio i počasni član Matice hrvatske, a proglašen je i počasnim građaninom Vukovara. Bio je počasni doktor i većega broja svjetskih sveučilišta i član mnogih učenih društava i akademija. Osim kemijom, Ružička se intenzivno bavio i uzgojem cvijeća i alpskih biljaka; zanimao se za slikarstvo, posebno nizozemskih majstora XVII. st., a svoju je kolekciju umjetničkih slika poklonio Kunsthausu u Zürichu.
Ružička je često dolazio u Hrvatsku, gdje je nastojao utjecati na provođenje znanstvene politike. Dio ostavštine s osobnim dokumentima, medaljama i poveljom o dodjeli Nobelove nagrade pohranjen je u HAZU. U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. u Domovinskom ratu, a na poticaj HAZU i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru. Ružički u čast kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani.
Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jedan za prirodoslovne znanosti i pravo).
Umro je u švicarskom mjestu Mammernu, 26. rujna 1976. godine. Pokopan je u Zürichu.
1993. Zid boli – simbol stradanja Hrvata u Domovinskom ratu
Spomenik hrvatskim žrtvama Domovinskog rata Zid boli podignut je 26. rujna 1993. godine u Zagrebu. Postavljen je na zapadnom dijelu raskrižja Ilice i ulice Svetog Duha, uz Selsku cestu, oko tadašnjeg zagrebačkog sjedišta UNPROFOR-a. Gradnju Zida boli spontano su potaknule majke smrtno stradalih iz protesta prema snagama UN-a koje su premalo učinile na zaustavljanju agresije na Hrvatsku.
Spomenik je izgrađen kao dugački zid od crvenih i crnih opeka s ispisanim imenima stradalih od strane velikosrpskih agresora. Dio Zida činile su i opeke s imenima razrušenih gradova i sela. Zid je, nažalost, dan za danom postajao sve duži dosegavši 13.600 opeka. Pred njim su obitelji i mnogobrojni građani godinama palili svijeće i odavali počast stradalima.
Vremenom je Zid počeo propadati pa se iniciralo da se taj jedinstveni spomenik spasi i očuva. Nakon različitih ideja o smještaju spomenika 2005. godine donesena je konačna odluka da se Zid boli premjesti na zagrebačko groblje Mirogoj. Tamo su opeke s imenima ugrađene u spomenik Glas hrvatske žrtve – Zid boli, autora Dušana Džamonje.
Kasnije su imena poginulih i nestalih uklesana u kenotaf crkve Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu.