1958. Umro je Andrija Štampar
Andrija Štampar (Brodski Drenovac, 1. IX. 1888. – Zagreb, 26. VI. 1958.) bio je hrvatski liječnik, specijalist higijene i socijalne medicine.
Završio medicinu u Beču 1911. Bio je najprije općinski liječnik u Novoj Gradiški, a potom zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu. God. 1919–30. djelovao je kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu. U tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i antitrahomskih ambulanti i dr.). Svojim je programom nastojao da liječnik postane i socijalni radnik te narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva. Njegovo nastojanje da provede socijalizaciju liječničke i ljekarničke službe naišlo je na veliki otpor privatnih liječnika i staleških organizacija. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, bio je smijenjen 1930., a sljedeće godine umirovljen.
Nakon prisilnog umirovljenja 1931. bio je stručnjak Zdravstvene organizacije Lige naroda u Kini. Zaslužan je za reformu nastave na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, osnivanje Više škole za medicinske sestre i Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Za života je obavljao mnoge dužnosti i aktivno zagovarao socijalnu medicinu te posvećivanje medicinskim potrebama malih ljudi. Ideja vodilja uvijek mu je bila da zdravstveni radnici ponajprije moraju djelovati na zdravstveno rizične skupine. Zalagao se za široko zdravstveno prosvjećivanje ljudi smatrajući kako se na taj način uspješno mogu suzbiti pojave mnogih bolesti. Njegova definicija zdravlja – da je zdravlje stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i danas se poštuje.
Od 1947. godine do smrti bio je predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Iako je 1931. bio izabran za profesora socijalne medicine zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta, nadležna tijela vlasti nisu htjela potvrditi njegov izbor sve do 1939. Za dekana toga fakulteta bio je izabran 1940., a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača. Nakon II. svjetskog rata bio je ravnatelj Škole narodnoga zdravlja u Zagrebu (koja danas nosi njegovo ime), dekan Medicinskoga fakulteta (na kojem je reformirao nastavu), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1945–46.), predsjednik JAZU (1947–58.), osnivač Instituta za higijenu rada. Godine 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnoga vijeća UN-a te za predsjednika Privremene (Interimne) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1948. obavljala dužnost te organizacije. Predsjedao je prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini SZO-a u Ženevi 1948., potom je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i Etiopiji.
1991. Hrvatska i Slovenija se međusobno priznale. Državno tajništvo SAD-a izrazilo žaljenje što su Hrvatska i Slovenija odvojile od Jugoslavije