1883. Rodio se Svetomir Šimunec
Svetomir Šimunec (Zagreb, 26. VIII. 1883. – ?) bio je hrvatski arhitekt.
Biografski podatci o njegovom životu vrlo su oskudni. Diplomirao je 9. kolovoza 1910. U spomen- izvještaju Državne srednje tehničke škole u Zagrebu, u popisu polaznika spominje se da je Šimunec apsolvirao na Graditeljskoj stručnoj školi 1902. Osim tih podataka znamo da je 1909. godine sudionik natječaja za Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, na kome mu je za osnovu pod mottom: „Sirena“ biti dodijeljena treća nagrada.
Nagrađen je na natječaju za Saborsku palaču u Sarajevu, te za idejne projekte radničkih stanova na Gogoljinom brijeg u Zagreb. Iz spomen- knjige Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata, sekcija Zagreb 1878. – 1828, Zagreb, doznajemo da je s arhitektima Podhorskim, Sunkom i Lubynskim izlagao 1912. na Prvoj Jugoslavenskoj arhitektonskoj izložbi u Beogradu. Ne zna se kada je umro.
1939. Sporazum Cvetković – Maček i Banovina Hrvatska 
Nakon višemjesečnih pregovora 26. kolovoza 1939. potpisan je čuveni sporazum Cvetković-Maček kojim je ustrojena Banovina Hrvatska kao zasebna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije. Sporazum su dogovorili Vladko Maček, čelnik HSS-a, i Dragiša Cvetković, tadašnji premijer Kraljevine Jugoslavije. Glavni pokretač pregovora bio je knez Pavle Karađorđević, tadašnji regent Kraljevine u ime malodobnog Petra II., koji je želio da se hrvatsko pitanje skine s dnevnog reda zbog stabilnosti države. Sporazum je potpisan u dvorcu Božjakovini, pokraj Zagreba.
Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske.
Sporazumom je nastala Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Uglavnom je obuhvaćala područja s većinskim hrvatskim pučanstvom, činile su je dotadašnje banovine Savska i Primorska, te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Imala je široke samoupravne ovlasti, bliske statusu federalne jedinice. Za prvog bana imenovan je Ivan Šubašić. Pokušaj je rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države.
Uredbom o Banovini utvrđeni su njen teritorij, nadležnosti i organizacija.
Teritorij je obuhvaćao dotadašnju Savsku i Primorsku banovinu te kotare u kojima je bilo više od 50 % hrvatskog stanovništva. To su bili Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, Šid, Ilok i Međimurje. Banovina Hrvatska imala je površinu od 65.500 četvornih kilometara, što znači da je za 16% bila veća od površine današnje Republike Hrvatske. Nije obuhvaćala Istru, Baranju, i još neke dijelove današnje RH, ali je prekrivala znatan dio današnje Bosne i Hercegovine i jedan dio današnje Republike Srbije.
Hrvatskoj je utvrđen teritorij te njezine ovlasti,. U nadležnost Banovine spadali su: poljoprivreda, industrija, trgovina, šumarstvo, rudarstvo, građevinarstvo, socijalna politika i narodno zdravlje, pravosuđe, prosvjeta i unutarnji poslovi. Financijski položaj Banovine posebno je reguliran naknadnom uredbom iduće godine.
U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Banovina je imala veliko značenje, jer je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Po prvi put još od srednjovjekovnog kraljevstva, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti. Suvremeni hrvatski ustav uključio je uspostavu Banovine Hrvatske u izvorišne osnove, navodeći da je njome obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji.
Također, Banovina Hrvatska imala je zakonodavnu, sudsku i upravnu autonomiju. Vrhovna upravna vlast bila je banska vlast na čelu s banom kojeg imenuje kralj na prijedlog Hrvatskog sabora. Za bana je imenovan dr. Ivan Šubašić.
Srpske stranke, čak i one koje su bile sklone federalizmu, redom su se oštro suprostavile osnivanju Banovine, a u Hrvatskoj su sporazum napali pravaši (frankovci) i komunistička partija. Napadali su je i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije jer su smatrali nepravednim da jedino Hrvati imaju banovinu nazvanu prema narodu (a ujedno i najveću) dok su druge banovine nazvane prema rijekama.
Banovina Hrvatska službeno je postojala do 17. travnja 1941. kada su sile Osovine okupirale Kraljevinu Jugoslaviju i razdjelile njen teritorij. Dio teritorija Banovine potpao je pod NDH, a dio pod Italiju, Mađarsku, Nedićevu Srbiju i direktnu Njemačku upravu.
1992. Umrla je Đurđica Barlović 
Đurđica Barlović (r. Miličević; Split, 23. IV. 1950. – Zadar, 26. VIII. 1992.) bila je hrvatska pjevačica zabavne glazbe.
Sredinom 60-ih godina pohađala je Srednju građevinsku školu u Splitu, no sve više vremena posvećuje glazbi. U to vrijeme njoj je kao i mnogima u Splitu pomogao skladatelj i dirigent Đeki Srbljenović koji joj je savjetovao učenje klavira i gitare. Po završetku škole započinje profesionalnu karijeru, tada već kao solistica popularnog VIS-a “Batali” iz Splita. Nakon solidne karijere u Splitu, odlazi u Zagreb, gdje neko vrijeme nastupa kao solistica.
Najveću popularnost i uspjehe Đurđica Barlović ostvaruje dolaskom u Nove fosile – grupe koja će nakon dolaska skladatelja Rajka Dujmića 1976. i nešto kasnije Đurđice postati jedna od najpopularnijih pop grupa na prostoru bivše Jugoslavije (“Najdraže moje”, “Šuti moj dječače plavi”, “Zbogom…” “Saša”, “Plava košulja”, “Hoću li znati”, “Tonka”, “Ključ ispod otirača…” itd.).
Đurđica 1984. objavljuje svoj prvi samostalni album i time započinje njena samostalna karijera. Objavila je četiri albuma. Umrla je od posljedica akutnog infarkta srca izazvanog trombozom desne koronarne arterije, 26. kolovoza 1992. godine u Zadru.
1995. Vlak slobode
Dvadesetšestog kolovoza 1995. krenuo je iz Zagreba prema Kninu i Splitu poznati Vlak slobode. Dogodilo se to 20-ak dana nakon Operacije Oluja i uspješnog oslobođenja Knina, a taj je čin simbolički predstavljao obnovu željezničke veze između Zagreba i Splita.
Vlak je krenuo s Glavnog kolodvora u Zagrebu. U Kninu su Vlak slobode svečano dočekali pripadnici Četvrte i Sedme gardijske brigade (poznati Pauci i Pume), koji su 5. kolovoza 1995. oslobodili Knin i na kninsku tvrđavu izvjesili hrvatsku zastavu.
Željeznička kompozicija Vlaka slobode imala je 20-ak vagona. U vlaku broj 10 bio je predsjednik Franjo Tuđman, s mnogim državnim dužnosnicima. Franjo Tuđman održao je govore na više mjesta kroz koja je vlak prolazio: u Zagrebu, Gospiću, Karlovcu, Kninu i Splitu.