1396. Krvava bitka kod Nikopolja
Bitka kod Nikopolja (sjeverna Bugarska) dogodila se 25. rujna 1396. godine. Sukobile su se velika kršćanska koalicija, (predvođene ugarsko-hrvatskim kraljem te svetorimskim carem Žigmundom Luksemburškom i Ivanom, sinom Filipa Hrabrog od Burgundije), i Osmanlijska vojska (predvođene sultanom Bajazidom I.) te srpska vojska (na strani Osmanlija, predvođena knezom Stefanom Lazarevićem). Kršćansku koaliciju, čiji je cilj bio oslabiti osmanski pritisak na Carigrad, činile su između ostalog: ugarske, hrvatske, francuske, njemačke, engleske i poljske i druge čete.
Kršćanska koalicija bila je poražena i Osmanlije su imale otvoren put u centralnu Europu i sjevernu Hrvatsku, osobito na područje današnje Slavonije i Ugarske sve do Slovenije. Carigrad je ostao pod opsadom pa će 50 godina kasnije pasti u muslimanske ruke i ostati takav do dan danas.
1873. Varaždin dobio modernu kazališnu zgradu
Moderna zgrada kazališta u Varaždinu svečano je otvorena 25. rujna 1873. godine. Zgradu je projektirao bečki arhitekt Hermann Helmer, a sama izgradnja povjerena je zagrebačkom graditelju Josipu Jambreščaku, koji je Hemlerove nacrte uspješno sproveo u djelo. Na otvorenju je izvedena drama Poturica Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
1917. Umro je Frano Supilo
Frano Supilo (Cavtat, 30. XI. 1870. – London, 25. IX. 1917.) bio je hrvatski novinar, političar i publicist.
Kao pristaša Stranke prava, nezadovoljan oportunizmom Narodne stranke, 1891. pokrenuo je u Dubrovniku politički tjednik Crvena Hrvatska u kojem je iskazao svoje temeljne političke stavove. Zagovarao je preustroj Habsburške Monarhije na federalističkom načelu te smatrao da hrvatska politička zajednica treba obuhvaćati užu Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Istru te BiH. Od 1900. u Rijeci je uređivao Novi list u kojem se zauzimao za hrvatsko-srpsku slogu, a narodni pokret 1903. smatrao je poticajem za rješenje hrvatskog pitanja.. Uz Antu Trumbića bio je glavni inicijator donošenja Riječke i Zadarske rezolucije 1905., čime je bio stvoren temelj politike »novoga kursa«. U Ugarskom saboru i pokrenuo temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske, što ga je dovelo u sukob s ostatkom stranke, posebice sa Svetozarom Pribićevićem. Prozivan za aneksijske krize (1908–09.) kao plaćenik srpske vlade, pokrenuo je sudski postupak zbog klevete protiv povjesničara Heinricha Friedjunga, prisilivši ga na povlačenje glavnih tvrdnja, što je u javnosti doživljeno kao poraz bečke politike; još za trajanja postupka istupio je iz Hrvatsko-srpske koalicije, zamjerajući njezinu vodstvu oportunizam. Nakon izbijanja I. svjetskog rata otišao je u emigraciju (u Italiju, a potom u Englesku), gdje je započeo aktivnost za oslobođenje južnoslavenskih naroda Habsburške Monarhije i za njihovo ujedinjenje u novu državnu zajednicu te nastojao zainteresirati vlade Antante za osnutak jugoslavenske države. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora (Pariz, London) 1915. te se, razotkrivši tajni Londonski ugovor, borio protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu. Zauzimao se za demokratsko ujedinjenje južnoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao federalističko uređenje buduće zajedničke države. Zbog tih stavova sukobio se s Nikolom Pašićem i većinom političara u Jugoslavenskom odboru te je 1916. istupio iz Odbora. Iako je nastavio borbu za hrvatsko pitanje, pozdravio je potpisivanje Krfske deklaracije (1917.). Glavno djelo: Politika u Hrvatskoj (1911.).
Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima (Londonski sporazum) već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine.
1943. Odluke o sjedinjenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom Hrvatskom
U Pazinu je 25. rujna 1943. održan sabor istarskih narodnih predstavnika iz svih dijelova Istre koji su pozdravili izjavu Narodnooslobodilačkog odbora za Istru od 13. rujna 1943. o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj te Odluku ZAVNOH-a od 20. rujna o „priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj“. Danas se 25 rujna obilježava kao spomen, dan donošenja Odluke o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom Hrvatskom. Temeljem te odluke Istra i navedeni djelovi Hrvatske nisu priključeni Hrvatskoj. Tek nakon međunarodne Pariške konferencije 1947. godine su matici Hrvatskoj vraćeni Istra, Rijeka, Zadar i otoci.
Treba navesti činjenicu: Kapitulacija Italije službeno je objavljena 8. rujna 1943. godine, a vlast NDH odmah je najavila povrat hrvatskih krajeva državi NDH. „Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”.
1960. Umro je Viktor Vida 
Viktor Vida (Kotor, 2. X. 1913. – Buenos Aires, 25. IX. 1960.) bio je hrvatski pjesnik.
Diplomirao je hrvatski, talijanski, francuski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1937.). God. 1938. otišao je u Rim kao stipendist Talijanskoga zavoda za kulturne veze s inozemstvom, a nakon povratka u Zagreb 1939. dobio mjesto knjižničara u Talijanskom institutu. God. 1941. predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji i surađivao u romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta, 1942–48. boravio u Italiji, a potom se s obitelji emigrirao u Argentinu zbog nemogućnosti povratka u Zagreb.
Kao pjesnik afirmirao se u Zagrebu, priklonivši se pjesničkomu krugu okupljenom oko časopisa Grič i Lj. Wiesnera, koji mu je, s T. Ujevićem i F. Alfirevićem, bio glavnim uzorom u toj fazi pjesničkoga stvaranja. U Buenos Airesu objavio dvije jedine za života objavljene pjesničke zbirke Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956.). Pisao je i pjesme u prozi. Napisao je i jednu novelu (Tajno poslanje) te nekoliko eseja i feljtona, posmrtno okupljenih u zbirci Otključana škrinjica (1997.). Uz D. Ivaniševića i A. Nizetea, Vida se smatra najvažnijim hrvatskim hermetičarem, a njegove se pjesničke zbirke ubrajaju u vrhunske domete hrvatske poezije XX. stoljeća.