1478. Umrla je Katarina Kosača-Kotromanić
Katarina Kosač-Kotromanić (Blagaj, oko 1424 – Rim, 25. X. 1478.) bila je bosanska kraljica
Kći hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Godine 1446. udala se za bosanskoga kralja Stjepana Tomaša. Majka je Sigismunda i Katarine, mlađe djece Stjepana Tomaša, koje su 1463. sa sobom odveli Osmanlije i islamizirali ih. Vrlo pobožna, pomagala je djelatnost franjevačkoga reda u Bosni. Dala je podići crkve sv. Katarine u Jajcu te Presvetoga Trojstva u Vrilima. Kraljica Katarina sagradila je i franjevački samostan, crkvu Svete Kate u Kreševu te kod Fojnice u Kozogradu kapelu, zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“. Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. sklonila se u Dubrovačku Republiku, na otok Lopud. Oko 1465. otišla je u Rim, odakle je do smrti sudjelovala u pokušajima organiziranja protuosmanskih pohoda i oslobođenja Bosne. Posljednje godine života provela je kao redovnica trećoretkinja franjevačkoga samostana Ara Coeli u Rimu. Kao posljednja legitimna nasljednica bosanske krune, oporukom od 20. X. 1478., odredila je papu Siksta IV. i njegove nasljednike na papinskome prijestolju baštinicima Bosne i bosanske krune. Katarina Kosača pokopana je u znamenitoj bazilici Santa Maria in Aracoeli, samo stotinjak metara od Foruma Romanuma. Nakon smrti proglašena je blaženicom Katoličke crkve.
1856. Rodio se Dragutin Gorjanović Kramberger
Dragutin Gorjanović-Kramberger (Zagreb, 25. X. 1856. – Zagreb, 22. XII. 1936.) bio je hrvatski prirodoslovac svjetskoga glasa; geolog, paleontolog i antropolog (vidi 22. prosinca).
1991. Rudolf Perešin preletio Migom u Austriju
Rudolf Perešin (Jakšinec, Gornja Stubica, 25. ožujka 1958. – ? 1995.) jedan je od najpoznatijih pilota HRZ-a.
Godine 1990. kada se već odnarođena JNA pripremala za agresiju na Hrvatsku, odbio je, poput većine pilota, pristupiti političkoj organizaciji „SKJ – pokret za Jugoslaviju“, koja je trebala stvoriti novu ideologijsku osnovicu za opstanak centralizirane i unitarne Jugoslavije pod diktatom Miloševićeve Srbije.
Pilot Perešin trebao je nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije. Planiranom trasom preko Zagreba, Ljubljane sve do Kopra i natrag preko Ljubljane, spustio se u razinu tla, te uletio u zračni prostor Austrije otprilike oko Bleiburga. Odmah po ulasku u Austrijski zračni prostor, izvukao je stajni trap te se zaputio prema zračnoj luci pokraj Klagenfurta, gdje je uspješno prizemljio svoj nenaoružani nadzvučni zrakoplov MIG 21. Tim svojim domoljubnim činom nanio je težak moralni i politički udarac agresorskoj vojsci i njezinu zrakoplovstvu, a građanima Hrvatske neizmjeran ponos, prkos i rast nacionalnog naboja i svijesti u najkritičnijim danima Domovinskog rata. Bilo je to 25. listopada 1991. godine.
Novinarima je izjavio: “Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!”
Rudolf Perešin osobno i njegova prva lovačka eskadrila u svim akcijama i operacijama HV-a, izvršavaju brojne borbene zadaće te brane Zagreb i zračni prostor Hrvatske. Tako je bilo i 2. svibnja 1995. godine, drugog dana „Bljeska“: U ranim jutarnjim satima, kad njegov MiG, izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške, biva pogođen zrnima neprijateljskih protuavionskih topova i ostaje neupravljiv. Pilot, na ekstremno maloj visini (ispod 50 metara) i u nesigurnom nagibu, avion napušta katapultiranjem, prizemljuje se na neprijateljskom teritoriju, dok se avion inercijom brzine, prebacuje preko Save na hrvatski, „Bljeskom“ već oslobođeni prostor. Zahvaljujući upornosti njegove supruge Ljerke posmrtni ostaci vraćeni su 4. kolovoza 1997. godine, a 15. rujna 1997. godine je pokopan u na groblju Mirogoj.
Posthumno je promaknut u čin stožernog brigadira. Zrakoplov je vraćen u Hrvatsku 2019. godine.
1995. Umro je Miljenko Smoje 
Miljenko Smoje (Split, 14. II. 1923. – Split, 25. X. 1995.) bio je hrvatski novinar i književnik.
Nakon završetka Više pedagoške škole radio kao učitelj u Komiži i Omišu, a 1948. zaposlio se kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji. Pisao je putopise, scenarije, reportaže i satire o običnom čovjeku i suvremenom životu. Bio je suradnik Radio Splita, Vjesnika u srijedu i Vjesnika. Posebno je značajan kao humorist i pokretač satiričnih listova Pomet i Berekin. Tijekom 1970-ih napisao je i scenarije za televizijske serije Naše malo misto i Velo misto, kronike dalmatinskog života u međuratnom i poratnom razdoblju, koje su stekle veliku popularnost. Oba scenarija objavio je i kao romane (Kronika o našem malom mistu,Velo misto,Kronika velog mista, I–II. ). Još je napisao: Dalmatinska pisma, Dnevnik jednog penzionera, Pasje novelete.
Kada je Milošević došao na vlast Miljenko Smoje nije shvatio da se radi o srpskoj imperijalističkoj politici, a ne o očuvanju Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda.
2010. Umrla je Vesna Parun
Vesna Parun (Zlarin, 10. IV. 1922. – Stubičke Toplice, 25. X. 2010.) bila je hrvatska književnica i prevoditeljica. Bila je prva hrvatska književnica koja je živjela isključivo od književnosti.
Studij romanistike započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940., prekinula zbog II. svjetskog rata. Nakon rata započela je studij filozofije na istom fakultetu, prekinula ga zbog bolesti 1947., od kada djeluje kao slobodna književnica.
Vrlo opsežan pjesnički opus V. Parun, najprevođenije hrvatske pjesnikinje, jedno je od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva. Njezinu prvu pjesničku zbirku Zore i vihori (1947.), u kojoj su mladenačka živost, ljubav i priroda suprotstavljene ratu, smrti i stradanju, tadašnja je službena socrealistička kritika proglasila apolitičnom, artistički ispraznom i dekadentnom. Ta je zbirka svojim opiranjem nasilnomu ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva preteča poetike krugovaškoga naraštaja. Zbirkama Crna maslina, Ropstvo, Pusti da otpočinem i Ti i nikad potvrdila se kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju. Ljubav i doživljaj prirode središnje su teme i zbirka Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru i Vjetar Trakije, svojevrsnih himna moru. Spoznaju tragičnosti života izrazila je u zbirci Ukleti dažd, punoj mračnih raspoloženja i rezignacije. U sljedećim zbirkama pokazala je sklonost ironičnomu, satiričnomu i grotesknomu, upućujući na konkretnu društvenu zbilju: Apokaliptičke basne, Salto mortale, Tronožac koji hoda, Smijeh od smrti jači, Pelin basne, Đoko i Đokonda: poetsko-satirični kontrapunkt, 2002., i dr.
Na formalnome se planu iskazala i u slobodnome stihu i u tradicionalnim metričkim oblicima (sonetne zbirke Sto soneta, Olovni golub, Salto mortale; Suze putuju: /bolnički soneti/), a i u pjesmama u prozi (Indigo grad).
Objavila je polemičnu knjigu feljtona, basni i satira Pod muškim kišobranom, meditativnu knjigu o patnji, ljubavi i pjesništvu Krv svjedoka, zbirke satiričnih pošalica, epigrama i aforizama Političko Valentinovo i Grijeh smrtni: satira, autobiografske zapise Noć za pakost: moj život u 40 vreća.
Prevodila je pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga; osobito su cijenjeni njezini prepjevi pjesama Johanna Wolfganga Goethea, Heinricha Heinea i Rainera Marie Rilkea.
Vesna Parun bila je prva hrvatska književnica koja je živjela isključivo od književnosti, a smatra se najistaknutijom pjesnikinjom druge polovice 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu objavila je već s 10 godina, a pisala je do smrti u 88. godini. U svom dugom i izrazito plodnom književnom radu objavila je preko 60 knjiga poezije i proze. Usto je pisala dječje i satiričke pjesme te drame. Njezina su djela prevođena na 15 jezika. Najpoznatijom pjesmom smatra se Ti koja imaš nevinije ruke. Neke pjesme uglazbili su Zvonko Špišić i Josipa Lisac. Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1977) i Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1982).