1741. Marija Terezija okrunjena je za kralja Hrvatske i Ugarske 
Svečana krunidba Marije Terezije za vladara Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva održana je 1741. godine. Budući da se smatralo da žene nisu prikladne da vladaju Ugarskom, Marija Terezija je jednostavno uzela mušku titulu kralja. Nekoliko mjeseci prije krunidbe provela je uvježbavajući konjaničke vještine potrebne za tu krunidbu. Svečanost je održana u crkvi sv. Martina u Bratislavi. To je bilo tradicionalno mjesto krunidbe ugarskih i hrvatskih kraljeva, još od vremena kad su Osmanlije zauzeli Stolni Biograd (mađ. Székesfehérvár), koji je bio mjesto krunidbe još u srednjem vijeku.
Postojao je posebni ceremonijal krunidbe gdje je izvanredno važna bila Sveta kruna, koja je objedinjavala ugarsku i hrvatsku kraljevsku vlast. Marije Terezija prvo je morala položiti kraljevsku prisegu. Zatim je morala leći ničice pred oltar, a potom je bila pomazana. Zatim joj je dan kraljevski mač, kojim je morala tri puta zamahnuti. Nadbiskup Ostrogona (primas Ugarske) zatim joj je stavio Svetu krunu na glavu, dodao žezlo i kraljevsku jabuku. Najimpresivniji čin bio je na kraju krunidbe, kad je novi vladar morao u punoj kraljevskoj opremi odjahati konjem na brdo načinjeno od zemlje donesene iz svih dijelova Kraljevstva. Na vrhu brda novi je kralj zamahnuo mačem na sve četiri strane svijeta i zakleo se da će štititi kraljevstvo i podanike.
1894. Rodio se Krešimir Baranović
Krešimir Baranović (Šibenik, 25. VII. 1894. – Beograd, 17. IX. 1975.) bio je hrvatski skladatelj i dirigent (vidi 17. rujna).
1951. Umro je Ferdinand Budicki 
Ferdinand Budicki (Zagreb, 11. IV. 1871. – Zagreb, 25. VI. 1951.) bio je hrvatski pionir automobilizma, biciklizma i zrakoplovstva.
Vodio vlastitu mehaničku radionicu, bio zastupnik inozemnih tvornica automobila. Proputovao biciklom mnoge europske zemlje i sjevernu Afriku. Iz Beča je 1902. dovezao u Zagreb prvi automobil. Letio je balonom od Zagreba do Stubice i Velike Gorice te do Baške na Krku. Jedan od osnivača Hrvatskoga automobilskoga kluba (1906.), otvorio je 1910. u Zagrebu prvu autoškolu, a 1911. osnovao taksi službu.
1968. Umro je Ante Šercer 
Ante Šercer – pravo ime Anton Nino Scherzer (Požega, 21. IV. 1896. – Zagreb, 25. VI. 1968.) bio je liječnik otorinolaringolog, kirurg, profesor i akademik.
Studirao je medicinu u Grazu i Pragu gdje je 25. listopada 1919. na Češkom sveučilištu stekao naslov liječnika. God. 1920–45. radio je na zagrebačkoj Klinici za uho, grlo i nos, od 1929. njezin predstojnik. U zagrebačkoj Bolnici sestara milosrdnica od 1946. bio je predstojnik Odjela za bolesti uha, grla i nosa, koji je 1964. pretvorio u sveučilišnu kliniku i vodio do 1966.; osnovao znanstveni Institut za proučavanje i zaštitu uha i dišnih organa te Institut za talasoterapiju u Crikvenici. Bio je redoviti profesor Medicinskoga fakulteta u Zagrebu (od 1932.), njegov dekan (1936–37. i 1943–45.). Zaslužan je i za osnutak Medicinskoga fakulteta u Sarajevu (1944.). Prvi je od hrvatskih kliničara stekao međunarodno priznanje otkrićem nazotorakalnih refleksa, tumačenjem nastanka deformacija nosne pregrade i otoskleroze, plastičnim i rekonstruktivnim zahvatima nosa i uške.
No nije sve u životu dr. Šercera išlo glatko. Šercer je liječio brojne pripadnike visokog društva, od jugoslavenske kraljevske obitelji do američkog legendarnog trubača Louisa Armstronga, opernog pjevača Maria del Monaca i talijanskog tenora Giuseppea di Stefana, ali bio je i osobni liječnik poglavnika Ante Pavelića u NDH. Šercerovom zaslugom osnovan je 1944. Medicinski fakultet u Sarajevu na koji se je te godine upisalo 160 studenata. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, dr. Ante Šercer našao se u velikoj nevolji, nova vlast nije cijenila istaknute hrvatske intelektualce koliko bili priznati u svijetu te je Šercer u svibnju 1945. završio u zatvoru u Zagrebu. Aboliran je 1946., ali je ostao bez posla i prihoda. Živio je svojoj kući u Zagrebu, a zapravo je pušten na slobodu kako bi poučavao dvoje mladih partizanskih liječnika, jedan od njih bio budući akademik Ivo Padovan,.
Objavio je 170 radova koji su citirani u mnogobrojnim inozemnim stručnim časopisima, udžbenicima i priručnicima, a od toga je 109 radova objavljeno u najuglednijim svjetskim časopisima i djelima poput: Contribution a l etude du selerome, Acta otolaringologica (Stockholm, 1925.), Plastische Operatione an der Nase und an der Ohrmuschel (Stuttgart 1962.) te ostalima.
Za počasnog člana Zbora liječnika izabran je 1967., a iste je godine bio predložen i za nagradu za životno djelo, ali kao politički nepodoban nije ju dobio.
Bio je glavni urednik Medicinske enciklopedije te Otorinolaringologije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. God. 1930–45. bio je član JAZU/HAZU.
Dr. Ane Šercer umro je 25. lipnja 1968. u Zagrebu, a posthumno je ipak dobio Diplomu grada Zagreba. Njegov učenik, akademik Ivo Padovan priredio je monografiju “Život i djelo Ante Šercera” koja je tiskana u Nakladnom zavodu Globus Zagreb 1997. godine.
1991. Hrvatska proglasila neovisnost
Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. godine donio povijesnu “Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske”, kao i “Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske”.
Povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika od 25. lipnja 1991. prethodila je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine.
Građani su donijeli sljedeće odluke:
“1. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama. (“za” 93,24% glasača)
- 2. Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.“ (“za” 92,18% glasača).
Na temelju takvog očitovanja volje građana, a nakon neuspjeha pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Sabor Republike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici sva tri saborska vijeća 25. lipnja 1991. godine donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom se utvrđuje da “ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje”. Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom utvrđen tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine. No, istekom moratorija na tu povijesnu odluku, 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze s ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država.