1776. Rodio se Franjo Vlašić
Franjo Vlašić (Dombovár, Madžarska, 24. IV. 1766. – Zagreb, 16. V. 1840.) bio je hrvatski ban (vidi 16. svibnja).
1834. Rodio se Juraj Posilović
Juraj Posilović (Ivanić-Grad, 24. IV. 1834. – Zagreb, 26. IV. 1914.) bio je zagrebački nadbiskup (vidi 26. travnja).
1860. Prva željeznička pruga na hrvatskomu prostoru
Međimurje je prvi kraj u Hrvatskoj koji je dobio željezničku prugu. Dogodilo se to 24. travnja 1860. godine kada je u promet puštena pruga koja je povezivala Nagykanizsu u Mađarskoj s Pragerskim u Sloveniji, a koja je prolazila preko Kotoribe, Čakovca i Macinca u dužini od 41 kilometara. Izgradnjom te pružne dionice ostvarena je izravna veza s tek sagrađenom magistralnom prugom Beč – Trst, a godinu dana kasnije i veza s drugim monarhijskim središtem u Budimpešti.
Na pružnoj dionici kroz današnju Hrvatsku bila su sagrađena tri kolodvora – Čakovec, Donji Kraljevec i Kotoriba s pripadajućim infrastrukturnim građevinama. Najveći i najsloženiji objekt na pruzi bio je 153 m dugačak most preko rijeke Mure kod Kotoribe. Bio je to prvi most sagrađen u jednom dijelu od neprekinute jednodijelne konstrukcije.
Druga po redu pruga na području Hrvatske otvorena je 1862. godine, a prolazila je kroz Zagreb, na liniji Sisak – Zidani Most.
1908. Umro je Baltazar Bogišić 
Baltazar Bogišić (poznat i kao Baldo Bogišić ili Valtazar Bogišić – Cavtat, 20. XII. 1834. – Rijeka, 24. IV. 1908.) bio je hrvatski znanstvenik, pravni i povijesni pisac.
Doktorat iz filozofije stekao u Giessenu 1862., a doktorat prava i političkih znanosti u Beču 1864. Bio je knjižničar u slavenskom odjelu bečke Dvorske knjižnice (1863.–1868.). Proučavao je izvorne običaje u Slavena, objavio studiju O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnih običaja kod Slovena, kojoj je slijedio Naputak za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu žive, razaslan po južnoslavenskim krajevima. Odgovori iz ankete objavljeni su u knjizi Gragja u odgovorima iz različitih krajevah slovenskoga jug (1874.). Bibliografski nacrt Pisani zakoni na slovenskom jugu …(1872.) sadržava pregled pravne povijesti južnih Slavena. Profesor slavenskih prava na Novorosijskom sveučilištu u Odesi (1870.–1872.). U nastupnom predavanju O znanstvenom razrađivanju povijesti slavenskoga prava (O naučnoj razrabotke istorii slavjanskogo prava, 1870.) Bogišić je naznačio potrebu kodificiranja običajnih pravnih normi. Na poziv crnogorskoga kneza Nikole napisao je Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru koji je stupio na snagu 1. VII. 1888. U izradbi Zakonika nastojao je patrijarhalne običaje crnogorskog rodovsko-plemenskog poretka pretvoriti u pravne norme prilagođene suvremenim potrebama. Zakonik je preveden na više stranih jezika i postao predmetom mnogih rasprava. Od 1874. Bogišić je živio uglavnom u Parizu. Obnašao je dužnost ministra pravde Crne Gore (1893.–1899.).
Posljednje godine života proveo je kao privatni znanstvenik u Parizu gdje je objavio više radova o pravno-povijesnoj problematici Dubrovnika. Gotovo čitav njegov rad posvećen je proučavanju prava, ustanova i običaja slavenskih naroda. Bio je izraziti predstavnik povijesne pravne škole. Jedan je od najvećih hrvatskih bibliofila.
Bio je redoviti član JAZU od osnutka te član niza drugih akademija i znanstvenih društava te nositelj nekoliko visokih europskih odlikovanja.
Bogišićev interes obuhvaćao je obiteljsko i zadružno pravo, pitanja pravnog nazivlja, pravnu povijest Dubrovnika itd… Sakupljao je i objavljivao narodne pjesme pa od njega potječe izdanje starohrvatskih bugarštica s temeljitim uvodom o bugaršticama. Bio je jedan od najvažnijih promicatelja pravne znanosti u nas, utjecao je na istraživanja slavenske povijesti i prava u Europi. Preteča je etnološkoga smjera u pravnoj znanosti i moderne sociologije prava.
Svu svoju imovinu, između ostaloga i knjižnicu s osamnaest tisuća svezaka, koja se s arhivom i grafičkom zbirkom čuva u Institutu HAZU u Cavtatu, ostavio je cavtatskoj općini.
1975. Umro je Vanja Radauš 
Vanja Radauš (Vinkovci, 29. IV. 1906. – Zagreb, 24. IV. 1975.) bio je hrvatski kipar, slikar i književnik.
Diplomirao 1930. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1931. do 1932. usavršavao se u Parizu. Od povratka iz Pariza 1931. godine djelovao je kao slobodni umjetnik i počeo je izlagati na izložbama u zemlji i inozemstvu, a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u zagrebačkome salonu Ulrich. Od 1940. bio je nastavnik na Državnoj obrtnoj školi u Zagrebu te na Akademiji likovnih umjetnosti (od 1945. do 1969.) gdje je vodio Majstorsku radionicu za kiparstvo (od 1950. do 1975.).
Bio je član skupine Zemlja (od 1932. do 1934.), član JAZU od 1947. Isprva je stvarao pod utjecajem I. Meštrovića te A. Rodina i É. A. Bourdellea, potom je postupno unosio socijalnu tematiku i teatralnu gestu te osobni ekspresionistički pristup.
Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, Panopticum croaticum, Čovjek i kras, Krvavi fašnik, Apstraktne forme, Zatvori i logori te Stupovi hrvatske kulture. Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja. U vrijeme Domovinskoga rata šest Radauševih skulptura (Tifusar) “Memorijalnoga prirodnoga spomenika i rezervata Bijeli potoci – Kamensko” (Korenica) za vrijeme okupacije područja od 1991. do 1995. godine otkinuto je s postolja i nestalo.
Radio je medalje (Dr. Ante Starčević, 1943.; 100. godišnjica osnivanja JAZU, 1966.). Izradio je ciklus crteža Danse macabre nadahnut Španjolskim građanskim ratom (1936.–1940.), tzv. decalcomanije (akvarel, tempera) koje prethode hrvatskoj apstraktnoj umjetnosti lirske orijentacije (1937.) te mapu linoreza Mi pamtimo (1943.) s temama iz partizanskoga rata. Proučavao je i fotografirao kulturnopovijesne spomenike Slavonije.
Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama: Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.
Iza sebe je ostavio goleme crtačke i kiparske opuse, stotine fotografija te nekoliko zbirka pjesama. Izradio je službeni grb Narodne Republike Hrvatske koji je bio u upotrebi od 1947. do 1990. godine. Najpoznatija djela su mu Bacač diska (ispred Maksimirskoga stadiona u Zagrebu), Petrica i galženjaki (Gornja Stubica), Spomenik palim vojnicima u Prvom svjetskom ratu (zagrebački Mirogoj), Pobuna Hrvata (Villefranche de Rouergue), Majka i dijete (Zagreb), Petrica Kerempuh (Zagreb, Opatovina)… Nažalost, brončani kipić dječaka, koji je stajao na groblju u zagrebačkoj Dubravi, ukraden je vjerojatno zbog dobivanja bronce.
Posmrtno mu je objavljena knjiga pjesama „Buđenje snova“.
Dobio je više nagrada i odličja. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
2003. Umrla je Katarina Matanović-Kulenović
Katarina Matanović-Kulenović (Vuka (kraj Osijeka, 18. III. 1913. – Zagreb, 24. IV. 2003.) bila je prva hrvatska pilotkinja i padobranka.
Od 1935. članica je zagrebačkog aero-kluba, a već 1936. dobiva dozvolu športskog pilota. Nastupala je po različitim zrakoplovnim natjecanjima, a na Aeromitingu u Zemunu 1938. godine skočila je padobranom kao prva žena iz Hrvatske i ovoga dijela Europe.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zaposlila se u uredništvu časopisa Naša krila. Kad je osnovana Prva zrakoplovna luka u Zagrebu (15. studenoga 1941.), Katarina Matanović primljena je u vojnu službu s činom poručnice. Prevozila je časnike, ranjenike, poštu i lijekove. Udala se za novinara Namika Kulenovića koji je kratko nakon vjenčanja poginuo nakon što su Britanci oborili zrakoplov u kojem je bio. Katarina je s Namikom imala sina.
Bila je i osobna pilotkinja tadašnjega ministra oružanih snaga Ante Vokića. Godine 1944. ranjena je tijekom savezničkoga bombardiranja Zagreba. Odlikovana je Malom srebrnom kolajnom za hrabrost i tako postala prva odlikovana žena u Hrvatskoj. Nakon rata jugoslavenske vlasti zagorčavale su joj život te je otišla sinu u Njemačku.
Godine 1998. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara te je 2001. ponovno primljena u Aeroklub Zagreb, 26. studenoga 2001. godine. Prva Hrvatska padobranka i vojna pilotkinja Katarina Kulenović rođ. Matanović umrla je 2003. godine, u 90 godini života. Pokopana je na groblju Krematorija u Zagrebu.