1779. Rijeka dobila Autonomiju 
Grad Rijeka (tal. Fiume) prvi je put dobio autonomiju 1719. kada je proglašen slobodnom lukom, odlukom cara Karla VI. Godine 1776. carica Marija Terezija dodjeljuje Rijeku izravno Kraljevini Hrvatskoj, da bi samo tri godine gradu i okolici ponovno promijenila status. Dana 23. travnja 1779. godine carica i kraljica Marija Terezija izdala je ispravu (Corpus separatum) kojom je grad Rijeka s okolicom definiran kao “odvojeno tijelo pridruženo svetoj ugarskoj kruni” (lat. “separatum sacrae regni Hungariae coronae adnexum corpus”) zbog svoje važnosti.
Od tada pa do raspada Austro-ugarske Monarhije 1918. godine Rijeka postoji kao autonomni entitet. Grad kratkotrajno gubi autonomiju 1848. nakon što ga je ban Jelačić sjedinio s ostatkom Hrvatske, ali je ponovno stiče 1868. kada dolazi pod ugarsku krunu kao izdvojeno tijelo ili ‘Corpus separatum’. Između 1920. i 1924. na području nekadašnjeg Corpusa separatuma postojala je Slobodna Država Rijeka koja je osnovana temeljem Rapalskog ugovora između Italije i Kraljevine SHS.
1922. Umro je Vlaho Bukovac
Vlaho Bukovac (pravo ime Faggioni, Biagio, Blaise); (Cavtat, 4. VII. 1855. – Prag, 23. IV. 1922.) bio je hrvatski slikar.
Biskup Josip Juraj Strossmayer šalje Bukovca na studij slikarstva u Pariz. Godine 1878. izlaže na Pariškom salonu, a 1880. otvara svoj atelje u Parizu gdje slika, pod pseudonimom (“Paul Andrez”), portrete pripadnika visokoga društva. Redovito posjećuje domovinu i slika portret Josipa Jurja Strossmayera. Na nagovor Franje Račkoga i Izidora Kršnjavoga vraća se u domovinu 1893. Njegovim zalaganjem izgrađeni su atelijeri za umjetnike i podignut Umjetnički paviljon. God. 1897. gradi vlastitu kuću i atelijer (Tomislavov trg 18.) u Zagrebu.
Razišao se s Izidorom Kršnjavim pa se vraća u rodni Cavtat. S mladim umjetnicima osniva Društvo hrvatskih umjetnika. Zatim odlazi u Beč (1902.) pa u Prag (1903.) gdje je bio profesor na Akademiji do kraja života. Umro je 1922. u Pragu, a sahranjen je u rodnom Cavtatu.
U slikarstvu je prošao sve faze: od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do moderne. Jadan od najznačajnijih hrvatskih slikara s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne, među najplodnijim je hrvatskim slikarima. Osobito je bio poznat po portretima.
Na njega su utjecali mnogi slikari (impresionisti), a ponajviše njegov profesor Alexandre Cabanela. U njegovu slikarstvu ima više faza: Pariška (1877. – 1893.), Zagrebačka (1893. – 1898.), Cavtatski intermezzo (1898. – 1902.) i Praško razdoblje (1903. – 1922.).
Svoje slike izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama u Parizu (Pariški salon, više puta), Budimpešti, Veneciji (Bijenale), Beču, Pragu, Zadru i Zagrebu.
Njegov rad obuhvaća oko 400 portreta i 150 drugih slika. Uz portret, koji je njegovo glavno područje, slikao je aktove, velike figuralne kompozicije i pejzažne studije. Tijekom boravka u Zagrebu izrađuje velike naručene kompozicije Gundulićev san (1894.) i zastor Hrvatskog narodnog kazališta s temom hrvatskoga preporoda (Hrvatski narodni preporod, 1895.). Treba istaknuti portret Celestina Medovića i Autoportret u bijeloj košulji. Napravio je mnogo portreta tadašnjih poznatih osoba.
Bio je predsjednik Društva hrvatskih umjetnika “Medulić” u Splitu te član više umjetničkih akademija (češke, JAZU, srpske akademije).
Najznačajnija djela: Sultanija, Ruka, Crnogorka na obrani, La Grande Iza, Portret kraljice Natalije, Portret sestre Gjorgje, Portret Ane Marić, Djeca obitelji Katalinić, Mladi guslač, Isus prijatelj malenih, Gundulićev san, Dubravka, Hrvatski narodni preporod (zastor), Živio kralj, Moje gnijezdo, Portret djevojčice Berger, Portret barunice Rukavine, Slikareva obitelj u Cavtatu, Adio, Divan, Probuđena, Autoportret, Ružičasti san, Mala balerina.
Za istaknuti je domoljubne kompozicije: Gundulićev san, Hrvatski narodni preporod (svečani zastor) i „Razvitak hrvatske kulture“.
Bukovac je 1918. godine napisao i objavio autobiografiju, Moj život (Izdanje Književnoga Juga, Zagreb).
2004. Umro je Franjo Kajfeš 
Franjo Kajfež (Martijanec kraj Ludbrega, 15. X. 1936. – Zagreb, 23. IV. 2004.) bio je hrvatski kemijski inženjer, stručnjak za kemiju lijekova te visoki državni dužnosnik.
Diplomirao je 1959., a doktorirao 1968. godine. Radio je u zagrebačkom poduzeću Termomehanika, a od 1960. u poduzeću Pliva. Predavao u Kemijsko-tehnološkoj školi. Bavio se sintezom organskih spojeva, posebno kemijom lijekova te je u tom području ostvario karijeru. Bio je od 1962. do 1968. direktor istraživačkog instituta u tvornici Krka u slovenskom Novom Mestu. Ondje je osmislio pojednostavnjeni postupak sinteze diazepama koji je Krka plasirala na tržište pod imenom Apaurin. Godine 1966. izradio je idejni plan izgradnje farmaceutske tvornice kojom bi se industrijalizirao njegov rodni kraj. Ideju je uz potporu direktora Podravke Vladimira Trojaka 1971. proveo u djelo te je iste godine suradnjom Podravke i PPK Bednja započela izgradnja tvornice lijekova Belupo.
Godine 1968. preselio se u Švicarsku gdje je bio direktor istraživanja i razvoja. Registrirao je mnogobrojne patente u proizvodnji lijekova u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, SAD-u i Izraelu. Patentima (poglavito Apaurinom) te radom u inozemstvu stekao je bogatstvo. U zagorskom mjestu Miljani kupio je istoimeni barokni dvorac plemićke obitelji Rattkay (1978.) te ondje osnovao farmaceutsko poduzeće Milabo i izgradio znanstveno-istraživački laboratorij. Prvi je u tadašnjoj državi dobio dopuštenje samostalnog bavljenja znanstvenoistraživačkom djelatnošću i zapošljavanja do 15 osoba. Dvorac je obnovio od 1979. do 1982. pod stručnim vodstvom Restauratorskoga zavoda Hrvatske.
Bio je od 1992. do 1993. ministar industrije, brodogradnje i energetike RH, a od 1993. do 1996. župan Krapinsko-zagorske županije te od 1995. do 2000. savjetnik predsjednika RH za lokalnu samoupravu i tehnološki razvoj. Dobitnik je Nagrade »Boris Kidrič« za inovacije 1972. godine i više hrvatskih odlikovanja.