1857. Rodio se Andrija Mohorovičić 
Andrija Mohorovičić (Volosko, 23. I. 1857. – Zagreb, 18. XII. 1936.) bio je hrvatski meteorolog i seizmolog svjetskoga glasa. Mohorovičić je prvi u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio postojanje plohe diskontinuiteta brzine koja dijeli koru od plašta Zemlje. Ta je ploha njemu u čast nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili kako je se danas često skraćeno naziva u svijetu znanosti Moho sloj. To je otkriće uvelike povećalo spoznaju o strukturi Zemlje i znatno unaprijedilo proučavanje potresa (vidi 18. prosinca).
1898. Braća Seljan krenula na ekspediciju
Hrvatski istraživači, braća Mirko i Stjepan Seljan, krenuli su 23. siječnja 1899. na put oko svijeta. Braća su provela geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja područja Rudolfova i Stefanijina jezera, gdje su osnovali Seljanville. U Južnoj Americi istražuju slapove Sete Quedasa i neistražen tok rijeke Aquapei, ležišta salitre u Čileu, a počeli su raditi na projektu Atlantika i Pacifika rijekom Amazonom. No, taj je plan propao pošto je Mirko poginuo tijekom ekspedicije u području Amazone. Braća su objavila različite putopisne crtice na mnogim jezicima, a zbirke materijalne kulture iz Etiopije i Južne Amerike darovali su Etnografskom muzeju u Zagrebu. Povrh svega, Mirko je osvojio naslov Champion of Globetrotter prešavši put od Petrograda do Pariza za samo 110 dana.
1921. Umro je Josip Marohnić 
Josip Marohnić (Hreljin, 12. XI. 1866. – Pittsburgh, 28. I. 1921.) bio je hrvatski iseljenički djelatnik.
Godine 1894. doselio se u SAD. Po zanimanju tipograf prvi posao dobio je u čikaškoj tiskari. Poslije otvara vlastitu knjižaru i tiskaru u kojoj je uglavnom objavljivao knjige namijenjene hrvatskim iseljenicima. Surađivao je u više iseljeničkih glasila, a 1909. pokrenuo je tjednik Hrvatski glasnik. Od 1909. do 1921. bio je predsjednik Narodne hrvatske zajednice (poslije Hrvatske bratske zajednice). Djela: Opis Sjedinjenih Država, Popis Hrvata u Americi, Povijest Sjedinjenih Država Sjeverne Amerike i dr.
1941. Umro je Franjo Hanaman
Franjo Hanaman (Drenovci kraj Županje, 30. VI. 1878. – Zagreb, 23. I. 1941.) bio je hrvatski kemičar i metalurg, izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti.
Diplomirao 1899. u Beču, gdje je 1903–12. s Aleksandrom Justom razradio postupak proizvodnje volframove žarne niti i njezine primjene u električnoj žarulji. Zahvaljujući visokomu talištu, volframova se nit, za razliku od dotadašnjih niti za žarulje, mogla zagrijati na višu temperaturu i tako postići veću svjetlosnu učinkovitost. Taj je izum bio od velike važnosti, jer je time konačno utemeljena ekonomična rasvjeta s pomoću električne energije. Hanaman je 1911–15. vodio Institut za ispitivanje materijala u Beču, a doktorirao je 1913. u Berlinu. U Zagrebu je 1919–22. bio generalni direktor Jugoslavenske industrije motora. Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu izabran je za privatnoga docenta 1920., a za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije 1922., kada je osnovao prvi inženjerski zavod, Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju. Predavao je kolegije: Metalurgija, Anorganska kemijska tehnologija i Kemijsko tehnološko računanje. Obnašao je dužnost dekana Kemičko-inženjerskog odjela (1922–24), izabran za rektora Tehničke visoke škole (1924). God. 1934–39. bio je glavni urednik Arhiva za hemiju i farmaciju (danas Croatica Chemica Acta).
Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
1961. Umro je Josip Kosor
Josip Kosor (Trbounje kraj Drniša, 27. I. 1879. – Dubrovnik, 23. I. 1961.) bio je hrvatski dramatičar, novelist i romanopisac.
Radio je kao tipograf i pisar. Puno je putovao, živio i radio u mnogim gradovima i zemljama (Zagreb, Beograd, Berlin, Pariz, London, Moskva, Južna Amerika). U književnosti se javio pripovijetkama 1903., a 1905. objavljene su mu zbirke pripovijedaka Optužba i Crni glasovi, u kojima prevladava socijalna tematika i zanimanje za malog, običnog čovjeka, zbog čega su ga i prozvali »hrvatski Gorki«.
Najveći doprinos književnosti hrvatske moderne dao je kao dramatičar. Napisao je dvadeset i dvije drame. Najpoznatija je Požar strasti (izvorno napisana na njemačkome, objavljena 1911. u Münchenu). Nakon uspjeha Požara strasti Kosorove su drame bile prevođene na njemački, engleski, češki, poljski i ruski, a 1917. u Londonu su mu tiskane i četiri drame. Pisao je i putopisnu (Atlantikom i Pacifikom, 1927.) te autobiografsku prozu (Kratka autobiografija, 1954.).
Djela: “Rasap”, “Radnici”, “Cupalo”, “Požar strasti”, “Mirne”, “People of the Universe”, “Razvrat”, “Rotonda”, “Miris zemlje i mora”, “Pomirenje”, “Atlantikom i Pacifikom”, “White flames”, “Café du dôme” (drama u dva čina).
Bez obzira na kvalitativnu neujednačenost svojega opusa, Kosor je značajan dramatičar hrvatske moderne te jedan od rijetkih pisaca svojega doba koji je dospio do stranih pozornica i čitatelja.