1991. Osnovan Odred naoružanih brodova 
Odred naoružanih brodova, bio je dragovoljačka postrojba čiji se početak djelovanja veže za današnji datum, 23. rujna 1991. i prvu plovidbu broda Sveti Vlaho. Samonikli Odred bio je jedan od najvažnijih činitelja uspješne obrane Dubrovnika. Osnivač i ratni zapovjednik Odreda bio je pukovnik Aljoša Nikolić. (Osnovali su ga: Aljoša Nikolić, Miljenko Bratoš i Rudi Butković.)
U njegovom borbenom sastavu bile su 22 dobro opremljene brodice raznih veličina s ukupno 117 pomorskih dragovoljaca. Prvi naoružani gliser nazvan je “Sveti Vlaho”. Bili su preko noći naoružani engleskim strojnicama, minobacačima i minama usmjerenog djelovanja.
Zadaća ovog odreda je bila probijanje pomorske blokade Dubrovnika i uspostava morskog koridora za dopremanje hrane, lijekova, naoružanja, streljiva i svega ostalog neophodnog za uspješnu obranu grada i kakvu takvu normalizaciju života stanovnika. Pripadnici odreda su gliserima prevozili i ranjenike te branitelje koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći braniteljima Dubrovnika. Odred naoružanih brodova je bio žila kucavica koja je tijekom opsade Dubrovnika grad i njegove izmučene branitelje i žitelje održavala na životu. Tijekom izvršavanja brojnih zadaća poginulo je pet pripadnika: : Miljenko Bratoš, Goran Gojković, Đuro Raguža Kanader, Matko Soča i Zdenko Zorić. Gliseri Odreda naoružanih brodova preplovili su preko 40 000 Nm, prevezli više od 5 000 civila, ranjenika i vojnika te prebacili preko 4 000 tona različitog tereta. Najvažnije uporište Odreda bilo je na nenaseljenom elafitskom otoku Jakljanu u uvali Veliki Jakljan.
Odred naoružanih brodova odlikovan je 2006. godine Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Unatoč zaslugama u Domovinskom ratu ni jedan pripadnik Odreda naoružanih brodova Dubrovnik-Ston nije dobio ni časnički vojno-pomorski čin ni bilo koje ratno odlikovanje.
Posljednji i jedini očuvani primjerak jednog od naoružanih brodova imena Sveti Vlaho, restauriran je i izložen u parku Batali kao muzejski primjerak.
1669. Osnovano Sveučilište u Zagrebu
Početak rada Sveučilišta u Zagrebu, formalno-pravno, započinje 23. rujna 1669. godine kada su Diplomom rimskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda I. priznati status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj isusovačkoj Akademiji u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu. Diploma se čuva u Hrvatskom državnom arhivu.
Prije toga vrijedno je spomenuti da su u srednjemu vijeku zagrebački biskup Stjepan II. Babonić ( ? – 1247.) i blaženi Augustin Kažotić (1260. – 1323.) radili na uspostavi studija bogoslovije i filozofije. Godine 1607. otvorena je Isusovačka gimnazija na kojoj je započeo Filozofski studij 1662. godine.
Od 1669. godine Filozofski studij u Zagrebu počinje i formalno-pravno djelovati kao Neoacademia Zagrabiensis, javnopravna visokoškolska ustanova. Hrvatski Sabor je Diplomu potvrdio na zasjedanju 3. studenoga 1671.; stoga Sveučilište godinu 1669. uzima kao godinu svoga utemeljenja, a 3. studenoga se obilježava Dan Sveučilišta u Zagrebu. Isusovci su vodili Akademiju do 1773. Te je godine papa Klement XIV. raspustio red, a obnovio ga je papa Pio VII. 1814.). Carica i kraljica Marija Terezija 1776. izdaje dekret o osnivanju Kraljevske akademije znanosti (Regia scientiarum academia). Akademija je imala tri studija: filozofiju, bogosloviju i pravo. Nakon ukidanja Akademije 1850. rad nastavlja Pravoslovna akademija do osnutka modernoga Sveučilišta u Zagrebu (1874.).
Na poticaj biskupa Josipa Jurja Strossmayera Hrvatski sabor je 1861. donio zakonsku osnovu za Sveučilište u Zagrebu. Car Franjo Josip I. potpisao je zakonski članak koji 5. siječnja 1874. dobiva vladarevu sankciju. Temeljem toga dokumenta hrvatski je ban Ivan Mažuranić 19. listopada 1874. svečano otvorio moderno Sveučilište u Zagrebu (Sveučilište Franje Josipa I.). U sastavu sveučilišta bili su Pravni, Bogoslovni i Mudroslovni (Filozofski) fakultet, a Medicinski fakultet je trebao tek oformiti. Na početku rada Sveučilište je bilo u staroj zgradi gimnazije na Katarininom trgu. Rektorat Sveučilišta preselio je 1882. u današnji zgradu na Kazališnom trgu, (ispred HNK), u zgradu bivše tvornice duhana.
Prvi rektor Sveučilišta u Zagrebu bio je kanonik Matija Mesić, 1874./75.
1988. Posljednja parna lokomotiva povučena iz prometa
Nakon više od sto godina prometovanja posljednja parna lokomotiva u Hrvatskoj, oznake JŽ 51-144., svečano je umirovljena 23. rujna 1988. u Pakracu. Ona je prometovala do 20. srpnja iste godine na pruzi između Pleternice i Našica.
Doba parnih lokomotiva u Hrvatskoj započelo je izgradnjom prvih željezničkih pruga 1860-ih godina, a prva parnjača prošla je novoizgrađenom prugom između Kotoribe i Macinca u Međimurju, a dvije godine poslije prvi vlak prošao je prugom Zidani Most – Zagreb – Sisak. Parne lokomotive proizvodile su se u Austriji, Mađarskoj i Njemačkoj, a od 1937. godine počinje proizvodnja u Slavonskom Brodu u ondašnjoj Prvoj jugoslavenskoj tvornici lokomotiva i mostova, današnjem Holdingu Đuro Đaković. Do povlačenja iz prometa hrvatskim prugama prometovalo je 64 serija parnih lokomotiva.
Hrvatski željeznički muzej danas posjeduje 36 sačuvanih lokomotiva na parni pogon (iz 13 različitih serija), od kojih je 15 izloženo na željezničkim kolodvorima diljem Hrvatske kao dio spomeničke baštine.