1899. Krapinski pračovjek
Istraživanja paleolitičkih nalazišta u Hrvatskoj, kao i priča o krapinskim praljudima, započinju 23. kolovoza 1899. godine kada je Dragutin Gorjanović-Kramberger na poziv fra. Dominika Antolkovića posjetio nalazište na Hušnjakovu brijegu u Krapini kako bi proučio ostatke kostiju i zubi koji su tamo pronađeni tijekom iskapanja pijeska.
Krapinski pračovjek, popularni naziv za zbirku fosilnih ostataka pračovjeka iz špilje na Hušnjakovu brdu kraj Krapine. Zbirka je prikupljena pri iskapanjima koja je vodio D. Gorjanović-Kramberger 1899–1905. Jedna je od najvećih zbirki neandertalaca uopće, pa može poslužiti za proučavanje biološke varijabilnosti populacije praljudi. Sadrži gotovo 900 kostiju sedamdesetak pojedinaca, životne dobi između 3 i 27 godina. Nađeni su gotovo svi dijelovi kostura, ali znatno razlomljenih kostiju.
Tokom iskapanja 1905. godine izuzeto je više od 5.000 nalaza, od čega su 874 ostatka ljudskog porijekla, a ostali kosti životinja i artefakti. Artefakti su pripadali musterijanskoj kulturi. Također su pronađeni i ostaci ognjišta, po čemu se može zaključiti da je krapinski pračovjek poznavao vatru.
Uz ostatke krapinskoga pračovjeka pronađeno je mnoštvo kostiju izumrlih vrsta životinja (špiljski medvjed, pragovedo, mamut, vuk, Merckov nosorog, svizac i dr.), te oko 300 izrađevina od cijepanoga kamena (batići, strugala, šiljci, grebala, noževi, pile, svrdla) koje pripadaju arheološkom razdoblju srednjega paleolitika, odn. moustérienskoj tehnologiji. Nađeni su i tragovi ognjišta i opaljene kosti, što znači da se krapinski pračovjek već služio vatrom. Starost krapinskih nalaza procjenjuje se na približno 130 000 godina.
Velik dio ostataka s Hušnjakova nalazi se u Muzeju krapinskih neandertalaca, pored nalazišta u Krapini.
1973. Umro je Dominik Mandić 
Dominik Mandić (Andrija), (Lise kraj Širokoga Brijega, BiH, 2. XII. 1889. – Chicago, 23. VIII. 1973.) bio je hrvatski povjesničar.
Nakon studija na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru školovanje nastavio u Fribourgu u Švicarskoj gdje je 1921. stekao doktorat teologije. Vrativši se u domovinu, bio je do 1939. ravnatelj širokobriješke gimnazije, potom generalni definitor kapitula franjevačkoga reda u Rimu sve do 1951., a nakon toga vizitator Hercegovačkoga franjevačkoga komesarijata u SAD-u. Do smrti živio je u samostanu sv. Ante u Chicagu. Bio je jedan od suosnivača Hrvatske pučke stranke i predsjednik Saveza hrvatskih svećenika u Sjevernoj Americi. Zbog kritičkog stajališta prema poslijeratnomu uređenju Jugoslavije, njegova su djela bila objavljena u Hrvatskoj tek početkom 1990-ih. Bavio se poviješću Bosne i Hercegovine, poviješću bosanskohercegovačkih franjevaca te poviješću Hrvata.
Glavna djela: Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora, Bosna i Hercegovina: povjesno-kritička istraživanja (I–III.), Franjevačka Bosna, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda i Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti.
Njegovim posredovanjem spašeno nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom. Organizirao je socijalnu skrb za više desetaka tisuća izbjeglica. Njegovim prinosom osnovana je u izbjegličkom logoru Fermo hrvatska tiskara u kojoj su se tiskale novine i knjige za hrvatske izbjeglice.
Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desetcima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši straješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i znanstvenom radu.
Sabrana djela Dominika Mandića objavljena su 2013. godine u četiri tematska sveska.
2008. Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma
Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. godine. Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, poznat i kao Dan crne vrpce, obilježava se 23. kolovoza kao spomendan u Republici Hrvatskoj i europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću. Spomendan je uveden odlukom Hrvatskoga sabora, a slijedom Europski parlament je 19. rujna 2019. godine donio dodatnu Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP).
Europski je parlament u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji. Hrvatska se tako pridružila Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj obilježavanjem 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dok osamnaest drugih članica obilježava 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.
Rezolucija Vijeća Europe 1481. (2006.) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481. Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) izdana 25. siječnja 2006. u Strasbourgu od parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja snažno osuđuje zločine komunizma. Zastupnici su osudili zločine, ali su odbacili dati preporuke vladama kako to konkretno učiniti.