1869. Darovana zagrebačka mumija,
Zagrebačka mumija (Zagrebačka lanena knjiga) je arheološki izložak iz Egipta u Arheološkom muzeju u Zagrebu. To je mumija umotana u laneni povoj s najduljim etruščanskim natpisom na svijetu.
Mumiju je kupio Mihael Barić prilikom svog posjeta Egiptu (1848./1849.). Njegov brat Ilija Barić darovao ju je Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, 1862. godine i trajno je pohranjena u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Njemački egiptolog Heinrich Brugsch je 1869. godine otkrio natpis za koji nije znao da pripada Etruščanima. Godine 1891. bečki profesor i egiptolog dr. Jacob Krall otkrio je da mumijini povoji zapravo kriju najduži sačuvani etruščanski natpis na svijetu. Tijekom 1980-ih povoji su temeljito restaurirani i rekonstruirani, ponovno fotografirani infracrvenim zrakama, te je paleografskom analizom i radioaktivnim ugljikom (C-14) utvrđena njena starost na oko 390. g. pr. Kr.
Platno s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Duljina cijele knjige iznosi oko 340 cm, a širina najšire trake je 35 cm. Tekst je raspoređen u 12 stupaca s različitim brojem redaka (od 26 do 36). Pretpostavlja se da sadrži niz obrednih propisa vezanih uz vjerske rituale starih Etruščana. Kako je etruščanski jezik još uvijek slabo poznat, dosad je poznato značenje samo pojedinih riječi koje spominju žrtvene darove i datume pojedinih svetkovina. Ovi ovoji s natpisom otvaraju jasnu mogućnost postojanja jakih komunikacija između drevnih Etruščana i Egipta.
Zagrebačka mumija došla je posebnim transportom iz Beča do Zagreba za koji se pobrinuo ban Ivan Mažuranić. Zagrebačka mumija jedini je primjerak na svijetu koji povezuje staru etrurijsku i egipatsku kulturu.
1863. Umro je Luka Botić 
Luka Botić (Split, 22. I. 1830. – Đakovo, 22. VIII. 1863.) bio je hrvatski književnik i političar.
Studirao teologiju u Zadru 1849–51., ali je protjeran sa studija zbog neposluha. Potom je boravio kraće vrijeme u Sarajevu, pa u Beogradu kod M. Bana. God. 1852. došao je u Zagreb i radio u Gajevoj tiskari, a od 1853. bio je predstojnik biskupskog imanja u Đakovu. Posao je izgubio 1860. nakon odbijanja prisege vjernosti austrijskomu caru. Na izborima 1861., uz potporu J. J. Strossmayera, izabran za saborskog zastupnika đakovačkoga kraja. U političkim nastupima zauzimao se za ravnopravan savez s Madžarima u borbi protiv centralizacijsko-germanizacijskih težnji bečkoga dvora, te za sjedinjenje Dalmacije i sjeverne Hrvatske.
U književni je život ušao 1854., kada je u Nevenu objavio tri kraće lirske pjesme, pripovijetku Dilber Hasan o muslimansko-kršćanskom prijateljstvu i ljubavi u Sarajevu u vrijeme srpskog ustanka 1806., te epsko djelo Pobratimstvo, za koje je dobio nagradu čitatelja. Građa iz kronike V. Solitra o događajima u Splitu i okolici u XVI. st. inspirirala ga je za još dva epska djela: Bijednu Maru (1861.) i Petra Bačića (1862.). Premda se motivi kršćansko-turskog sukoba nalaze u svim Botićevim pripovjednim djelima, njihovi se protagonisti uglavnom zaljubljuju ili sprijateljuju (bratime) s pripadnicima druge konfesije. Zato se upravo Botićev književni opus smatra prvim znatnijim zaokretom u tolerantnijem prikazu Turaka. Smatra se osnivačem hrvatskoga romantičnog epa. Živio je samo 33 godine, umro je od tuberkuloze.
1917. Rodio se Većeslav Holjevac
Većeslav Holjevac (Karlovac, 22. VIII. 1917. – Zagreb, 11. VII. 1970.) bio je hrvatski general i političar (vidi 11. srpnja)
1986. Umro je Josip Torbarina
Josip Torbarina (Račišće na Korčuli, 19. IX. 1902. – Stratford, Velika Britanija, 22. VIII. 1986.) bio je hrvatski anglist, komparatist i prevoditelj. Akademik.
Anglistiku diplomirao na Sveučilištu Cambridge 1926., doktorirao na Sveučilištu u Londonu 1930. disertacijom o talijanskim utjecajima na pjesnike Dubrovačke Republike. Utemeljio je studij anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je bio lektor za engleski jezik od 1934., docent od 1941., izvanredni profesor od 1945. te 1950–74. redoviti profesor. Od 1956. bio je redoviti član JAZU. Dobio je Nagradu za životno djelo (1971). U njegovu pozitivističko-filološki usmjerenu opusu ističu se u anglističkom dijelu prijevodi i kritički komentari djela W. Shakespearea Shakespearea Vesele žene windsorske, Mjera za mjeru, Troilo i Kresida, Macbeth, Romeo i Giulietta, Hamlet i Cymbeline. Kroatistici je pridonio prijevodima latinista i komparativnim kontekstualiziranjem hrvatskih književnika dubrovačkog kruga
Djela: Talijanski utjecaj na pjesnike Dubrovačke Republike (Italian Influence on the Poets of the Ragusan Republic, 1932.), Odnosi (Relations, 1933.), Kroatističke rasprave (1997.).
Dobio je više nagrada te Nagradu za životno djelo, 1971. godine.