1896. Rodio se Ante Šercer
Ante Šercer – pravo ime Anton Nino Scherzer (Požega, 21. IV. 1896. – Zagreb, 25. VI. 1968.) bio je hrvatski liječnik otorinolaringolog, kirurg, profesor i akademik (vidi 25. lipnja).
1361. Umro je Ilija Saraka
Ilija Saraka (Dubrovnik, oko 1300. – ? Dubrovnik, 1361.) bio je hrvatski diplomat i dubrovački nadbiskup.
Ilija Saraka bio je na čelu izaslanstva grada Dubrovnika u pregovorima s ugarskim kraljem Ludovikom Anžuvincem 1358. godine koji su se odvijali u Višegradu. Saraka je bio najstariji član izaslanstva, a uživao je velik ugled zbog svog ranijeg iskustva u diplomatskim odnosima Dubrovnika s papinskom kurijom. Dubrovnik se stavio pod zaštitu, odnosno pod vrhovnu vlast ugarskoga kralja te je tako okončana gotovo dvije stotine godina duga vrhovna vlast Mletačke Republike nad Dubrovnikom. Višegradski ugovor za Dubrovnik je samo u teoriji značio podvrgavanje Ludovikovoj vrhovnoj vlasti, a u stvarnosti ova se godina smatra početkom dubrovačke neovisnosti. Historiografija, uz Marina Gučetića, Iliju Saraku smatra najzaslužnijim pojedincem za dubrovačku neovisnost, koja će, u različitim oblicima, potrajati do početka 19. stoljeća i dolaska Marmonta. Saraka je bio naročito aktivan i pri uključivanju otoka Mljeta u državnopravni sustav Dubrovnika.
Za nadbiskupa je zaređen 1342. godine. Sarakino nadbiskupsko djelovanje predstavlja vrhunac vlasti i utjecaja dubrovačkog nadbiskupa. Postavio je temeljni kamen za crkvu sv. Vlaha. Godine 1360. odstupio je s nadbiskupskog položaja. Predaja kaže da je, kada je 1361. obolio od kuge, na samrtnoj postelji savjetovao svoje sugrađane da niti jednom nadbiskupu ne dopuste vlast i moć koliku je on sam imao, kako bi se izbjegla opasnost od moguće tiranije. Nakon Sarake, sve do 18. stoljeća, dubrovačkim nadbiskupom nije mogao postati Dubrovčanin, nego samo stranac. Ta je odluka dubrovačke vlasti bila vrlo promišljena i lukava jer se računalo da stranac nikad ne može imati dovoljno jako zaleđe u gradu kako bi prisvojio znatniju moć.
1509. Umro je Ivan Duknović
Ivan Duknović (Ioannes Dalmata, Giovanni da Traù) (Trogir, oko 1440. – ?, nakon 1509.) bio je hrvatski kipar.
Oko 1470. javlja se u Rimu kao zreo majstor koji se osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo uklapao u vrhove tadašnjega renesansnog kiparstva. Njegova su rana ostvarenja dva monumentalna portala na Palazzo Venezia i kipovi na pročelju hrama sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija.
U Rimu je s A. Bregnom izrađivao oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva grobnicu kardinala G. Tebaldija, a na drugom zajedničkom djelu, grobnici kardinala B. Roverelle u San Clementeu, klesao je reljef Bl. Djevice Marije sa sinom među anđelima, Stvoritelja među kerubinima, putte, anđele uz sarkofag i na vrhu spomenika. S Minom je radio plastički bogati tabernakul crkve sv. Marka, a od 1477. dovršavao je grobnicu pape Pavla II., izveo je lik samoga pape i značajnije figuralne prizore, potpisao se na alegorijskom prikazu Nade. Oko 1485. otišao je na dvor Matije Korvina u Ugarsku (figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom iz kraljevske vile u Višegradu). Zaslužan je za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav.
Održavao je trajne veze s Trogirom gdje je ostvario najbolja djela kasnorenesansnoga kiparstva u Hrvatskoj. U Trogiru je u renesansnoj kapeli katedrale izradio kipove sv. Ivana Evanđelista i sv. Tome, potom kip sv. Magdalene za franjevački samostan, portal s puttom grbonošom palače Cipico, lunetu s grbom obitelji Cega te grb s klesarskim priborom. Pošto su ga Dubrovčani odbili primiti u službu, otišao je u Veneciju gdje je 1498. započeo raditi monumentalni oltar sv. Marka (sa 17 likova), ali ga nije završio. Iz toga je razdoblja izražajni reljef Bl. Djevice Marije i poprsje sv. Zena. Zadnji svoj rad, grobnicu bl. G. Gianellija, s očitim gašenjem kiparske snage, napravio je 1509. u katedrali u Anconi. O njemu su izdali monografije: K. Prijatelj (Ivan Duknović, 1957.) i C. Fisković (Ivan Duknović, Joannes Dalmata u domovini, 1990.).
Zavrjeđujući visok položaj u ukupnomu razvoju renesansne skulpture Duknović se ubraja među najznačajnije strane umjetnike koji su pridonijeli talijanskoj umjetnosti i koji su ujedno tim iskustvom obogatili i baštinu svoje zemlje.
1645. Umro je Ivan Franjo Biundović
Ivan Franjo Biundović (Hvar, XII. 1573. – Aubonne, Švicarska, 1645.) bio je hrvatski romanopisac, povjesničar i diplomat.
Završio pravo u Padovi, bio odvjetnik u Hvaru. Djelovao je na području današnje Italije, Francuske, a zatim u Engleskoj i Švicarskoj. Pisao je romane, bio veleposlanik, promatrač i pregovarač. Godine 1605. bio je izaslanik hvarske pučke skupštine u Veneciji gdje je 1606. postao privatni tajnik mletačkog veleposlanika Pietra Priulija u Parizu te stupio u dodir s protestantima. Vratio se u Veneciju 1608. te postao tajnim agentom pri engleskoj ambasadi. God. 1611. stigao je u Dubrovnik i tamošnje vlasti izvijestio o pripremanju urote braće Rastić. Od 1613. boravio u Londonu; 1622. postao stalnim članom engleskog dvora te od Jakova I. dobio plemićku titulu. Nakon sloma monarhije povukao se sa ženom 1643. na imanje njezina brata, švicarskog protestanta Theodorea Turqueta de Mayernea, u Aubonnei u Švicarskoj, gdje je živio do smrti.
Napisao je roman na talijanskom jeziku. Romani su mu prevedeni na engleski, francuski i njemački. Pisao povijesna djela o građanskom ratu “dviju ruža” u Engleskoj, češkom ustanku i dr.