1840. Hrvatski ban Franjo Vlašić suprotstavio se uvođenja mađarskoga jezika
Hrvatski ban Franjo Vlašić suprotstavio se uvođenju mađarskoga jezika u javni život Hrvatske. Mađari su na Požunskom saboru donijeli zaključak o uvođenju mađarskoga jezika u javni život Hrvatske. Ban je poslao predstavku caru i kralju Ferdinardu koji nije potvrdio mađarski zaključak.
Suprotstavljajući se mađarskim teritorijalnim i jezičnim zahtjevima, Vlašić se pridružio općem otporu hrvatskih staleža. Na Požunskom saboru od 1832. do 1836. branio je pravo Hrvatske na Rijeku i njezino primorje, a kada su Mađari na Požunskom saboru od 1839. do 1940. godine donijeli zaključak o uvođenju mađarskoga jezika u javni život Hrvatske, ban je 21. siječnja 1840. godine, predstavkom zamolio cara i kralja Ferdinarda da ne potvrdi taj zaključak. I doista, mađarski zaključak iz Požuna nije dobio vladarevu potvrdu.
1852. Rođen je Ivan Broz
Ivan Broz (Klanjec, 21. I. 1852. – Zagreb, 25. XII. 1893.) bio je hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar. Utemeljitelj je suvremenoga hrvatskog pravopisnog standarda (vidi 25. prosinca).
1919. Umro je Antun Heinz
Antun Heinz (Zagreb, 15. 2. 1861. – Zagreb, 21. 1. 1919.) bio je hrvatski botaničar, osnivač Botaničkog vrta u Zagrebu.
Od 1887. do 1913. bio je redoviti profesor na Mudroslovnom fakultetu gdje je predavao predmete iz opće, šumarske i farmaceutske botanike.
Nakon odlaska prvog profesora botanike Bohuslava Jiruša, kojemu je bio asistent, ostvaruje njegovu zamisao i osniva 1889. Botanički vrt, nakon što je dobro upoznao slične ustanove u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji i Francuskoj. Vrt je s Botaničko-fiziološkim zavodom pripadao Matematičko-prirodoslovnom odjelu.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je 1886. disertacijom Briofiti zagrebačke okolice. Iste godine postavljen je za asistenta u tadašnjem Botaničko-fiziološkom zavodu. Nakon Jiruševa povratka u Prag 1887. postaje profesorom opće i sistematske botanike za studente Mudroslovnog fakulteta, potom i za farmaceute te od 1898. i za šumare. Uz nastavne predmete iz Jiruševa razdoblja uvodi nastavu iz bakteriologije.
Bavio se biljnom anatomijom i bakteriologijom, posebno istraživanjem flore mahovina i paprati, a po njemu je još 1936. nazvana ulica u Zagrebu. Odigrao je važnu ulogu u razvoju nekih važnih znanstvenih ustanova i medicinske službe. Njegovim nastojanjem Botanički zavod postao je prvi naš službeni bakteriološki laboratorij za potrebe zdravstvene i epidemiološke službe u Hrvatskoj. U njemu su se od 1886. do 1907. godine obavljale bakteriološke pretrage za potrebe javnoga zdravstva.
Od 1888. do umirovljenja 1913. Heinz je bio predstojnik Botaničko-fiziološkog zavoda, a bio je i rektor Sveučilišta (1905. – 1906.).
Na poziv Zemaljske vlade, a nakon proučavanja botaničkih vrtova diljem Europe 1889. godine, započeo je uz pomoć vrtlarskog nadzornika Viteslava Durchanekoma s uređenjem Botaničkog vrta u Zagrebu pa se godina 1889. smatra godinom osnivanja.
Radovi na uređenju počeli su 1890. kada je izgrađena vrtlarska kuća (danas zgrada ravnateljstva), a Vrt opasan drvenom ogradom koja je poslije zamijenjena uresnom, željeznom. Prvi zemljani radovi započeli su 1891., a prva sadnja 1892. Vrt je izgrađen u tzv. pejzažnom stilu sa slobodnim skupinama drveća i krivudavim stazama, a samo je cvjetni parter strogo simetričnih crta. 1911. godine u Botaničkom je vrtu izgrađen morski akvarij, koji danas više ne postoji. Botanički vrt oblikovan je s velikim brojem biljnih vrsta iz svih krajeva svijeta. Pripadao je među najbolje osmišljene onodobne botaničke vrtove.
1940. Umro je Ferdo Šišić 
Ferdo Šišić (Vinkovci, 9. III. 1869. – Zagreb, 21. I. 1940.) bio je hrvatski povjesničar.
Studirao je povijest i zemljopis u Zagrebu i Beču; studij je završio u Zagrebu. Pripada prvome naraštaju profesionalnih povjesničara obrazovanih u Hrvatskoj.
Radio je kao profesor u gimnazijama u Gospiću, Zagrebu i Osijeku, a zatim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest srednjega vijeka, a od 1909. do 1939. bio je redoviti profesor na tom fakultetu.
Tijekom znanstvenoga djelovanja skupio je osobnu knjižnicu od preko 20.000 naslova (knjige, novinski članci, historiografske zbirke) koji su poslije njegove smrti postali najvrednijim dijelom zbirke Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Kao arhivarski znalac, Šišić je skupljao građu o povijesti Hrvatske i BiH po mnogobrojnim zbirkama u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.
Primarno je proučavao hrvatsku povijest u vrijeme narodnih vladara i hrvatsko-mađarskih odnosa. Nije ga zanimala složenost problema povijesti kao znanosti, već je pažnju usredotočio na događaje i pojedince. U svojim djelima argumentirao je kontinuitet obilježja samostalne državnosti hrvatskog naroda, a u kulturnom pogledu uklapao je Hrvate u širi južnoslavenski kontekst.
Najvažnije djelo mu je Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.), dok je popularnije djelo Pregled povijesti hrvatskog naroda (1916.), u preradi Jaroslava Šidaka i danas u širokoj uporabi.
Kao sljedbenik genetičkoga smjera u historiografiji svojim djelima utjecao ja na buduće naraštaje hrvatskih povjesničara. Najveći doprinos dao je hrvatskoj medijevistici, posebice razdoblju do XII. stoljeća. Niz rasprava i studija (Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.), Kralj Koloman i Hrvati godine 1102., Priručnik izvora hrvatske historije) rezultirao je sintezom Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.).
Premda je nastojao napisati sveobuhvatnu sintezu hrvatske povijesti, uspio je obuhvatiti razdoblje do 1873. god. (Hrvatska povijest, I–III, 1906.–13., Pregled povijesti hrvatskoga naroda: od najstarijih dana do godine 1873., 1916., Jugoslovenska misao: istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i oslobođenja od 1790.–1918., 1937., Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1942.).
Ujedno se bavio problematikom XIX. i XX. st. (Rijeka i riječko pitanje, 1912., Rijeka i Zadar, 1921., Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta (1870.–1915.), 1933.; Kako je došlo do okupacije, a onda do aneksije Bosne i Hercegovine (1878. odnosno 1908.), 1938.). Obrađivao je i novovjekovne teme (Franjo barun Trenk i njegovi panduri, 1900., Zavjera Zrinsko-Frankopanska (1664.–1671.), 1926.
U seriji JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium izašli su Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Hrvatski saborski spisi (I–V, 1912.–1918.). Ujedno je priredio više kritičkih izdanja izvora (Letopis Popa Dukljanina, 1928., Korespondencija Rački – Strossmayer, I–IV, 1928.–31., Josip Juraj Strossmayer: dokumenti i korespondencija, 1933.) te objavio izvore za povijest BiH (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, koautor, 1942., Bosna i Hercegovina za vezirovanja Omer-paše Latasa (1850.–1852.), 1938.).
Godine 1919.–1920. sudjelovao je u radu izaslanstva Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu i napisao pritom nekoliko studija o jadranskom i riječkom pitanju te objelodanio dvije zbirke građe: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.–1919. (1920.) i Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu (1920.). Neobjavljena građa koju je prikupio po arhivima u Hrvatskoj i Europi čuva se u njegovoj ostavštini u HAZU.
Izvori: Boris Blažina, Ivan Jurković, Mira Kolar – Dimitrijević, Stjepan Antoljak, Željko Holjevac, enciklopedija, Wikipedija
2006. Umro je Marino Zurl
Marino Zurl (Split, 22. IX. 1929. – Zagreb, 21. I. 2006.) bio je hrvatski književnik i publicist.
U književnosti se javio 1954. pjesničkom zbirkom Nemiri. Autor je putopisa Splavom od Zagreba do Crnog mora (1976.). U publicističkim djelima tematizirao je hajdučke zločine (Knjiga o Jovi Čarugi i Joci Udmaniću, 1972.), smrtnu kaznu (Na smrt osuđeni, 1976.) i krvnu osvetu (Krvna osveta u Kosovu, 1978.). Vodio je akciju »Arena traži vaše najmilije«, proučavajući sudbinu kozaračke djece odvojene od roditelja u logoru Stara Gradiška, što je opisao u pripovjednoj zbirci Tri jablana (1978.). Pisao je pripovijetke za djecu, eseje i dramska djela. U svom književničkom i publicističkom opusu ima 26 knjiga, pjesama, romana, priča, putopisa, publicističke proze. Članom DHK postao je 1957. godine.
Za pojedina djela mu postoje prijevodi na francuski, engleski, talijanski i mađarski jezik.