1631. Umro je Matija Divković
Matija Divković (Jelaške kraj Vareša, 1563. – Olovo, 21. VIII. 1631.) bio je hrvatski franjevac i vjerski pisac.
O njegovu životu zna se samo ono što je on o sebi ostavio na naslovnicama i u posvetama svojih djela, koja je pisao u Sarajevu, gdje je 1609. bio kapelan, te u samostanima u Kreševu i Olovu. Budući da je odlično znao talijanski i latinski jezik, što je vidljivo iz uporabe izvora i predložaka, drži se da je studirao u Italiji.
Svrha Divkovićeva pisanja bila je pružiti kvalitetna i teološki, glede Tridentskoga koncila, ispravna moralno-poučna katolička djela redovnicima i svjetovnjacima. S toga je gledišta on osnivač bosanske franjevačke teološke škole. Djela su mu prijevodi, preradbe i kompilacije iz srednjovjekovne i poslijetridentske katoličke književnosti. Nauk karstjanski za narod slovinski (tzv. veliki) objavio je zajedno s pripovijestima Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, divice Marije (1611., svako djelo ima zasebnu paginaciju). Djelovao je u duhu obnove Katoličke Crkve.
Sva je djela tiskao bosančicom i to su prve knjige tiskane tim pismom. Popularnost i raširenost Divkovićevih knjiga ne samo među običnim pukom Bosne, Slavonije i Dalmacije nego i među glagoljašima i u Dubrovniku (o čemu svjedoče postojeći prijepisi i primjerci knjiga u njihovim knjižnicama) uvelike su pridonijele homogenizaciji i uobličenju jezika hrvatske književnosti u predstandardnom razdoblju. »Divkovićevo djelo pripada šesnaestom stoljeću, zlatnom vijeku hrvatske književnosti« (D. Brozović), a ne razdoblju što se naziva književnošću protureformacije ili katoličke obnove, kamo ga smješta većina književnih povjesničara. Divkovićeva su djela imala velik utjecaj na pjesnike, pisce i propovjednike, XVII. i XVIII. st., a i leksikografi (A. Della Bella, J. Jurin, J. Stulli) crpili su iz njih mnoge riječi i izraze.
Godine 1612. Divković je u samostanu Kreševo, gdje je počeo pisati svoje najveće i najvažnije djelo Beside Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta, koje je dovršio u Olovu (1614.). I ono je tiskano u Mletcima bosančicom 1616. (II. izdanje 1704.). U Mlecima mu je tiskan (1616.) i Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovniemi (u više izdanja).
Fra Matija Divković prvi je izdao knjigu na hrvatskom narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini pa je prema tomu utemeljitelj hrvatske književnosti na pučkom jeziku u Bosni i Hercegovini.
1906. Umro je Josip Kozarac 
Josip Kozarac (Vinkovci, 18. III. 1858. – Koprivnica, 21. VIII. 1906.) bio je hrvatski prozaist – novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovijetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva.
Studij šumarstva završio je 1879. u Beču. Kao šumarski vježbenik radio je po različitim mjestima u Slavoniji, bio je i upravitelj šumarije u Lipovljanima te nadšumar u Vinkovcima.
Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je učinio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine, tada je posjekao i pomladio tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u čast nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije. Prvi je objasnio funkcioniranje nizinskih šuma i utemeljio je hrvatski način obnove šuma hrasta lužnjaka.
Uređivao je Šumarski list (1896–98.). U književnosti se javio 1875. pjesmom Zmija u Hrvatskoj lipi. Njegovih osamdesetak pjesama, u kojima prevladavaju ljubavni motivi i pesimističan ugođaj, nije ostavilo značajniji trag u književnosti. Slično je i s dramskim tekstovima. Kozarčeve proze uvelike nadilaze njegovo pjesničko i mladenačko dramsko djelo. Roman s tezom Mrtvi kapitali (Vienac, 1889.) tematizira ekonomske i socijalne probleme slavonskoga sela. U kontekstu hrvatskog realizma značajan je zbog uvođenja novoga tematskog sustava u pripovjedačke prostore. Kratke proze, pisane pod jakim utjecajem I. S. Turgenjeva, najdotjeraniji su dio autorova književnog rada. U njima se osjeća polagan prijelaz Kozarčeva realizma u nadolazeći modernizam.
Istaknuto mjesto u Kozarčevu novelističkome radu pripada temi ljepote rodnoga krajolika (Slavonska šuma, Vienac, 1888.), a među najuspjelije stranice ubrajaju se tekstovi vezani uz posljedice raspada patrijarhalnoga morala.
Kozarčevo književno djelo, prihvaćeno i od kritike i od čitatelja, danas svjedoči kako prava književnost, uklopiva u dominantnu stilističku matricu svojega doba, može nastati i izvan velikih književnih središta.
1915. Umro je Fran Kesterčanek 
Fran Kesterčanek (Zagreb, 14. IX. 1856. – Zagreb, 21. VIII. 1915.) bio je hrvatski šumarski stručnjak Jedan je od osnivača suvremenoga šumarstva u nas.
Studirao je u Mariabrunu i Beču, predavao na Šumarsko-gospodarskoj školi u Križevcima te na Šumarskoj akademiji u Zagrebu koja je osnovana njegovom zaslugom. Predavao je predmete uporaba šuma, tehnologija drva, šumarska uprava, dendrometrija, računanje vrijednosti šuma, povijest i literaturu šumarstva, a opće šumarstvo za slušatelje Gospodarskog odjela. U Šumarskom listu javlja se 1880.g., “Dendrometriju” objavljuje 1881., a “Osnove nauke računanja vrijednosti šuma” izdaje 1882.
Napisao je prve strukovne udžbenike. Bio je urednik Šumarskoga lista. Uredio je bogate zbirke na Križevačkoj školi i Šumarskoj akademiji. Bio je ravnatelj muzeja Hrvatsko-slavonskoga šumarskoga društva. Organizator šumarskih izložaba (Budimpešta 1884. i 1896., Beč 1889., Zagreb 1891.). Osnivač je Hrvatskoga društva za gajenje lova i ribolova i urednik njegova glasila (1892–1910.).
Organizirao je i vodio poučna putovanja na prostorima Hrvatske, ali i u Češku, Austriju, Mađarsku, BiH i drugdje.
Šumarska akademija u Zagrebu osnovana je 1898. kao rezultat nastojanja Šumarskog društva Hrvatske na ostvarivanju visokoškolske šumarske nastave u Hrvatskoj. Najveću zaslugu za otvaranje Šumarske akademije imali su prof. Kesterčanek i banski savjetnik dr. Ivo Mallin.
Za izvođenje vježbi iz većine spomenutih predmeta uredio je bogatu zbirku učila u Kabinetu za šumsko-proizvodne struke osnovanom 1899.g. Posebno se isticala zbirka iz uzgajanja šuma.
U travnju 1908. Šumarska akademija uredbom Zemaljske vlade dobiva u upravnom pogledu široku samostalnost, a Zbor nastavnika izabire prof. Kesterčaneka za svog prvog pročelnika.
Kesterčanek je od 1911. do 1913.g. obavljao i dužnost upravitelja Šumarskoga muzeja, nastavnog objekta Akademije u kojemu su bili smješteni predlošci iz uzgajanja i uporabe šuma, tehnologija drva i lovstva.
Hrvatsku je zastupao na Šumarskom kongresu u Beču 1881., a na Svjetskom šumarskom kongresu u Beču 1890.g. predstavnik je Hrvatskog šumarskog društva. Kao profesor Akademije sudjeluje na Međunarodnom šumarskom i gospodarskom kongresu u Beču 1907.g. Godine 1913. zastupa Zagrebačko sveučilište na proslavi Visoke škole za kulturu tla u Beču u povodu 100. obljetnice njenog osnutka kao Šumarske akademije u Mariabrunnu.
1982. Umro je Mirko Rački
Mirko Rački (Novi Marof, 13. X. 1879. – Split, 21. VIII. 1982.) bio je hrvatski slikar i grafičar.
Isprva pohađao privatnu slikarsku školu u Beču, potom Akademiju u Pragu i Beču. Živio u Münchenu (1907–14), kratko u Rimu, Ženevi (1915–20), od 1920. u Zagrebu, a od 1980. u Splitu. Bio je član skupine Medulić; od 1921. član JAZU. Isprva slikao u duhu secesijskih kretanja Beča i Münchena oblikujući svoje simbolističko poimanje koje će i poslije ostati temeljem njegova rada. U tom su razdoblju nastale uglavnom alegorijske kompozicije (Religija, život, država, Dobra žena i zla žena i ilustracije za Danteovu Božanstvenu komediju (u prijevodu njegova pokrovitelja i mecene I. Kršnjavoga), po kojima je postao poznat. Uz nekoliko ciklusa crteža, akvarela i bakropisa obrađivao je danteovske teme i na velikim kompozicijama u ulju.
Zaslugom I. Kršnjavoga alegorijskim kompozicijama oslikao je veliku čitaonicu stare Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (1912–13.). Za I. svjetskoga rata sudjelovao je na projugoslavenskim izložbama u inozemstvu, a nakon povratka u domovinu povukao se iz politike i likovnoga života. Živio je povučeno, rijetko je izlagao; bio je aktivniji u javnom životu kratko vrijeme nakon II. svjetskoga rata (ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, 1946.), potom se opet povukao, sve dok ga izložba u povodu 90. godine života nije vratila u svijest javnosti. Slikao je sporadično krajolike iz okolice Zagreba i Dalmacije, a biblijskoj tematici posvetio je nekoliko godina svojega rada oslikavši crkvu sv. Petra i Pavla u Osijeku i crkvu u Ludbregu (1939–42.). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1966.).