1617. Umro je Faust Vrančić
Faust Vrančić (Šibenik, 1. I. 1551. – Venecija, 20. I. 1617.) bio je izumitelj, jezikoslovac, biskup, diplomat, (hrvatski Leonardo da Vinci). Govorio je sedam jezika. Pisao je djela iz tehnike, lingvistike, filozofije, književnosti, povijesti i teologije.
Podrijetlom je iz ugledne šibenske plemićke obitelji. Na njegov život osobito je utjecao stric, biskup Antun Vrančić (1504. ̶ 1573.) koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom ga (1568.–1569.) poslao na studij u Padovu i Veneciju.
Fausta Vrančića svojataju i Mađari i Talijani jer je živio i djelovao u Ugarskoj i Italiji, ali on je uvijek isticao svoje hrvatsko podrijetlo pa je svom imenu dodavao ime Siceni (što označava stanovnika grada Siccuma, Šibenika, Faustova rodnog grada). U svojim djelima (u Rječniku i drugima) isticao je svoju pripadnost Dalmaciji, Šibeniku i Hrvatskoj. U djelu Machine novae dao je nacrtati šibensku katedralu sv. Jakova, a padobranca (Homo volans) nacrtao je pored Kneževe palače u Šibeniku.
Godine 1575. primljen je u članstvo Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.
Machine novae (Novi strojevi) smatra se najznačajnijim djelom Fausta Vrančića. Postoji opća suglasnost da je knjiga tiskana u Veneciji 1615. godine (nije otisnut datum tiskanja) te je UNESCO, u čast Fausta Vrančića, 2015. godinu proglasio godinom Fausta Vrančića prigodom četiristote godišnjice tiskanja njegove knjige Machine novae koja je imala značajni utjecaj na razvoj tehnike u povijesti, a i danas se još uvijek osam njegovih pronalazaka koristi diljem svijeta u suvremenim tehničkim rješenjima.
Faust Vrančić bio je suvremenik najznačajnijih umova renesanse koji su postavili temelje suvremene znanosti, poput Galilea Galileja, Francisa Backona, Simona Stevina, Tycho de Brachea, Johannesa Kepplera i drugih. S mnogima od njih Faust je prijateljevao ili bio u kontaktu.
Pojedini izumi pripisuju se Leonardu da Vinciju, najpoznatijem inženjeru i umjetniku renesanse, ali su istraživanja pokazala da je Leonardo preuzeo tuđu ideju i dalje ih razrađivao. Faust Vrančić također je koristio tuđe ideje (uz navode) pa ih unaprijedio te tražio zaštitu za svoje izume, konstrukcije. Dobio je zaštitu nekih vladara (francuskog kralja Luja XIII. , toskanskog vojvode Cosima II. Medicija, kralja i cara Rudolfa II.).
Analizirajući Fausta Vrančića i njegove izume za knjigu Život i izumi Fausta Vrančića, profesor Gojko Nikolić detaljno je istražio moguće utjecaje njegovih prethodnika ili suvremenika na Fausta. Konstatirao je da, osim onih za koje je Faust naveo podrijetlo ideje, ima nekoliko pronalazaka koji su slični rješenjima drugih autora, ali ih je Faust znatno unaprijedio (Plivač Leonarda da Vincija, Faustov Mlin s nagaznim kolom).
Godine 1595. izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski jezik) pod naslovom Rječnik pet najuglednijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U tome rječniku je 5.411 abecedno poredanih latinskih riječi uz koje su u stupcima riječi ostalih jezika. Vrančićev stupac hrvatskih riječi prvi je hrvatski rječnik uopće i sadrži oko 3.800 hrvatskih riječi.
Izumi i tehnička unaprijeđenja: homo volans – padobran, ovješeni most, čelični most, žičara, ručni mlin za orašaste proizvode, stator i rotor, lisnata pruga te oblik krila vjetrenjača koja su preteča današnjih mjerača brzine vjetra, sunčani sat, preša za ulje… Ta su rješenja kasnije u tehnici imala značajnu ulogu, a Faust Vrančić bio je njihov idejni začetnik. I danas se primjenjuju, ali s novim suvremenim konstrukcijskim rješenjima.
Vrančić je najviše poznat po padobranu (Homo volans ̶ leteći čovjek) jer je on dao konstrukcijska rješenja. Oko 1615. ili 1616. godine Faust Vrančić je objavio crtež četverokutnog padobrana. Prvu grubu skicu padobrana nacrtao je Francesco di Giorgio Martini (1575.), 15 godina prije Leonarda da Vincija koji je dao skicu piramidne kupole.
Ovješeni („Željezni most“) i čelični mostovi („Most od zvonovine“) sigurno su među najznačajnijim izumima Fausta Vrančića. Ovješeni most, koji je danas najčešća vrsta novih mostova, prvi put je izgrađen 1956. u Švedskoj. U Hrvatskoj su dva takva mosta: Dubrovački most „Franje Tuđmana“ i Domovinski most u Zagrebu. Takva konstrukcija primijenjena je i kod Pelješkog mosta. (Izvori: Prof. dr. sc. Gojko Nikolić, dipl. ing. Strojarstva).
Umro je u Veneciji 27. veljače 1617. godine. Po oporučnoj želji njegovo tijelo pokopano je u domovini, u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prviću kraj Šibenika).
1713. Umro je Pavao Ritter Vitezović 
Pavao Ritter Vitezović (Senj 7. I. 1652. – Beč 20. I. 1713.) bio je hrvatski književnik, povjesničar, nakladnik, leksikograf i jezikoslovac. Pavao Ritter Vitezović bio je prvi hrvatski profesionalni pisac.
Školovao se u Senju, u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji i u Rimu. Sudjelovao je u borbama protiv Osmanlija. Bio je zastupnik Senja na Saborima u Sopronu, Požunu (Bratislava) i Beču, a od 1684. do 1687. poslanik hrvatskoga bana i staleža na dvoru i pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču. Nositelj je više naslova (zlatni vitez, naslovni podžupan Like i Krbave, dvorski savjetnik, barun).
Bio je član povjerenstva za razgraničenje između Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike nakon Karlovačkog mira 1699. U to vrijeme piše svoja djela Pod Drežnikom 25. IX. 1699. i Oživljena Hrvatska (lat. Croatia rediviva, 1700.) u kojima želi prikazati Hrvatsku onakvom kakva je bila prije zaposjedanja Mlečana i Osmanlija te iznosi ideju o tom da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Taj je koncept dodatno proširio u velikom nedovršenom djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima objavivši pritom 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku. Iz toga doba potječe nekoliko Vitezovićevih rukopisnih karata, a najpoznatija je povijesna Zemljovid cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva (Mappa generalis regni Croatiae totius, 1699. godine).
Oživljena Hrvatska najpoznatije je historiografsko Vitezovićevo djelo koje uz posvetne tekstove u stihu i prozi ima tek 32 stranice. Objavljeno je u siječnju 1700. u Zagrebu na latinskom jeziku. Brošura je vjerojatno bila samo nacrt za buduću knjigu koju nije stigao napisati. Njezin izvorni, latinski, naslov glasi: Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno caesare. Sačuvana su samo dva primjerka (danas se čuvaju u HAZU-u i u Nacionalnoj i svučilišnoj knjižnici u Zagrebu) koja se međusobno dosta razlikuju.
Napisao je veći broj pjesničkih, historiografskih i leksikografskih djela.
Najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon Latino-Illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen). Pisao je latinskim i hrvatskim jezikom; prvo rodnom čakavštinom, ali kasnije prihvaća kajkavštinu i štokavštinu. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska, tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena.
Jedan od najvažnijih ljudi hrvatskog kulturnog i povijesnog razvoja u drugoj polovici 17. i početkom 18. stoljeća, povjesničar, književnik, kartograf i leksikograf.
1771. Dubrovnik odbio izgraditi pravoslavnu crkvu
U Dubrovačkoj Republici službena religija bila je katoličanstvo, a pravoslavcima i muslimanima bilo je zabranjeno podizati svoja svetišta, ali i noćenje unutar gradskih zidina. Jedina iznimka bili su Židovi koji su imali svoju sinagogu u Žudioskoj ulici. Slabljenje Republike u drugoj polovici 18. stoljeća koristi Rusko Carstvo vršeći pritisak na dubrovačke vlasti oko pitanja pravoslavnih vjernika.
Tako su Dubrovčani, preko svojih diplomatskih kanala, saznali da ruska carica Katarina namjerava službeno zatražiti da se u Dubrovniku podigne pravoslavna crkva te postaviti pitanje zaštite pravoslavnih stanovnika u Dubrovniku. Dubrovačka vlada odbijala je i samu pomisao o podizanju nekatoličke crkve, a smatrala je da pravoslavci u Republici uživaju potpunu slobodu. Stoga je u Petrograd carici poslala poslanstvo s jasnim uputama.
Deset godina kasnije posvećena je prva pravoslavna bogomolja koja se nalazila izvan gradskih zidina, na Posatu u privatnoj kući bez vanjskih crkvenih obilježja. Tek 1804. pravoslavnom svećeniku dopušteno je stalno boraviti u gradu. Prva prava pravoslavna crkva izgrađena je uz pravoslavno groblje na Boninovu 1848. godine. Naposljetku 1877. u dubrovačkoj staroj jezgri izgrađena je i posvećena Pravoslavna saborna crkva Svete Blagovijesti.
1877. Prva javna električna svjetiljka u Zagrebu
Prva javna električna svjetiljka u Zagrebu bila je na uglu Gundulićeve ulice i Ilice prigodom Sokolskog plesa u Hrvatskom glazbenom zavodu. Svjetiljku je postavio profesor Ivo Stožir koji je u to vrijeme naveliko eksperimentirao s električnom energijom. No, valjalo je čekati još godinama dok Zagreb nije dobio električnu rasvjetu. Središnji gradski trg tako je električnu rasvjetu dobio tek 1907. godine.
1920. Umro je Celestin Medović 
Celestin Mato Medović (Kuna Pelješka, 17. XI. 1857. – Sarajevo, 20. I. 1920.) bio je hrvatski slikar.
Zbog talenta za slikarstvo poslan je u Rim gdje je u tamošnjim samostanima učio slikati. Studij slikarstva nastavio je u Münchenu. Kad se vratio u Dubrovnik, Franjo Rački i Iso Kršnjavi pozvali su ga u Zagreb da se pridruži krugu oko slikara Vlahe Bukovca koji je u to doba došao iz Pariza u Zagreb. Medović se razredio i došao u Zagreb. U toj je zagrebačkoj fazi naslikao mnogo religijskih djela. Slikao je i slike iz hrvatske povijesti. Jedno vrijeme se povukao na Pelješac, no kasnije je boravio i u Beču (1912. – 1914.), da bi 1914. u Opatiji prodao sve svoje slike.
U tzv. zagrebačkome razdoblju (1895.–1907.) radio je mnogobrojne slike u crkvama sjeverne Hrvatske (Križevci, Požega, Bjelovar) i oltarske slike (Pašman, Baška) te velike povijesne kompozicije za svečanu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu (Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Krunjenje Ladislava Napuljskoga, Zaruke kralja Zvonimira).
Od 1901. boravio je često na Pelješcu slikajući izravno u prirodi (u pleneru), marine (Lebić, Bonaca) i pelješke krajolike (Krajolik iz Postupa) te mrtvu prirodu (Sardelice, Ribe i rakovi).
U tzv. ranome pelješkome razdoblju nastale su slike: Poslije proljetne kiše, Rascvala brnistra, Vrijes, a u tzv. kasnome pelješkome razdoblju: Vrijes, Vrijes u polju, Pelješki krajolik uz more.
Zapažen uspjeh postigao je u žanru povijesnih kompozicija. Iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu.
Celestin Medović umro je u Sarajevu kamo je otišao potražiti bolničku pomoć pred bubrežnom bolesti koju je dugo zanemarivao. Sahranjen je u Kuni.
1943. Bitka na Neretvi 
Bitka na Neretvi, također je poznata pod njemačkim kodnim imenom Fall Weiss, a u Jugoslaviji Četvrta neprijateljska ofenziva. Ofenziva je trajala od siječnja do travnja 1943. godine. Nijemci su htjeli uništiti glavninu partizanskih snaga, ali su se partizanske snage izvukle iz obruča te stigle do rijeke Neretve kod Jablanice. Tamo su srušili most i izgradili improviziranu drvenu konstrukciju služeći se krakovima koji su virili iz rijeke te preko njega prebacili glavninu snaga, ranjenika i Vrhovni štab. Prešavši u istočnu Bosnu, partizani su se riješili Nijemaca, ustaša i domobrana te su borbe nastavljene samo protiv četnika i Talijana.
Četnici, koji su bili pod direktnim zapovjedništvom Draže Mihailovića, uskoro su potpuno potučeni, a samo dio ih se spasio prešavši preko Drine u Srbiju. Talijani su također pretrpjeli teške gubitke i bili su prisiljeni mostarske oblast prepustiti Nijemcima.
Partizani su očuvali glavninu svojih snaga, spasili ranjenike te se riješili četnika zapadno od Drine.
Nijemci su samo djelomično ostvarili svoj cilj, zauzeli su teritorij i komunikacija sjeverozapadno od Neretve, a nisu uspjeli uništiti partizanske snage. Sile Osovine ubile su oko 8.000 partizana i zarobile oko 2.000.
O događajima snimljen je film Veljka Bulajića Bitka na Neretvi u kojem su, među ostalima, glumile i svjetske zvijezde poput Orsona Wellesa i Yula Brynnera.
1992. Umro je Milovan Gavazzi
Milovan Gavazzi (Gospić, 18. III. 1895. – Zagreb, 20. I. 1992.) bio je hrvatski etnolog.
Studirao je slavistiku, germanistiku i filozofiju u Zagrebu i Pragu. Utemeljitelj je etnološkog znanstvenog rada kao i nastave etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za etnologiju. U razdoblju od 1923. do 1927. radio je kao kustos u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Od 1927. godine profesor je na Katedri za etnologiju do umirovljenja 1965. godine. Nastavnim se je radom bavio još gotovo dva desetljeća nakon umirovljenja.
Bavio se poviješću etnologije, praslavenskom etnografskom baštinom, hrvatskom tradicijskom kulturom i kulturom drugih slavenskih naroda te ostalih europskih naroda kao i izvaneuropskim kulturama. Pored toga proučavao je folklornu glazbu, glazbala i ples. Uz nastavni i znanstveni rad pokrenuo je izdavačku i filmsku djelatnost te je započeo i etnološku kartografiju. Dobitnik je Herderove nagrade 1970. godine. Dvanaesti kongres Međunarodne unije antropoloških i etnoloških društava dodijelio mu je, kao etnologu svjetskoga značenja, 1988. posebnu plaketu. Autor je niza knjiga, studija i članaka.
Glavna djela: Godina dana hrvatskih narodnih običaja (I–II.), Pregled etnografije Hrvata, Vrela i sudbine narodnih tradicija, Baština hrvatskog sela i dr.
Godišnja nagrada i nagrada za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva koja se dodjeljuje za iznimna postignuća u etnologiji nazvana je njegovim imenom.