1443. Umro je Ivan Stojković 
Ivan Stojković (Dubrovnik, oko 1390. – Lausanne, Švicarska, oko 20. X. 1443.) bio je hrvatski teolog, dominikanac i diplomat.
Zaredio se kao dominikanac i studirao teologiju u Zadru, Padovi i u Parizu.
Na saboru u Paviji održao je inauguralni govor i poslije premještanja sabora u Sijenu uputio se s drugim koncilskim sudionicima u taj grad.
Smatralo ga se vrhunskim govornikom. Zalagao se za reforme u Katoličkoj crkvi. On se smatra najvažnijim teologom Sabora u Baselu. Bio je veliki poznavatelj patrologije i srednjovjekovne književnosti. Kao humanist posjedovao je veliku knjižnicu s brojnim vrijednim grčkim rukopisima (manuskriptima).
Bio je ugledan profesor pariškoga sveučilišta, izabrani veleposlanik kod pape Eugena IV. i cara Žigmunda Luksemburškoga, generalni tajnik crkvenoga koncila u Baselu.
Dominikanskomu samostanu u Lausannei ostavio je knjižnicu s mnoštvom dragocjenih kodeksa sabranih na različitim putovanjima, osobito u Carigradu. U Zagrebu je 1983. tiskan njegov Traktat o Crkvi (Tractatus de Ecclesia, napisan 1433–40.).
1469. Umro je Benedikt Kotruljević 
Benedikt Kotruljević (Dubrovnik, oko 1416. – Aquila ili Napulj, 1469.) bio je hrvatski trgovac, ekonomist, diplomat i humanist.
Studirao pravo u Italiji; ne završivši studij, vratio se 1436. u Dubrovnik, preuzeo obiteljski posao te se uspješno bavio trgovinom. Između 1448. i 1453. kao povjerenik za poslove Dubrovačke Republike često boravio u Napulju, kamo se 1453. preselio. Na napuljskome dvoru obnašao je različite funkcije, među ostalim i onu velikoga suca, kraljevskog savjetnika i komesara, a djelovao je i kao diplomatski predstavnik za kralja Ferdinanda. Od 1460. do 1468. upravljao je kovnicom napuljskoga novca u Aquili. Kotruljević se za boravka u Napulju kretao u krugu humanista.
Napisao djela: O izboru supruge (De uxore ducenda) i O prirodi cvijeća (Della natura dei fiori) izgubljeni su, a O plovidbi (De navigatione) iz 1464. čuva se u Beinecke Rare Book and Manuscript Library na sveučilištu Yale. Godine 1458. napisao je najznačajnije djelo Knjiga o umijeću trgovine (Il libro dell’ arte di Mercatura). Rukopis je 1573., u izmijenjenu obliku, izdao F. Petrić pod naslovom O trgovini i o savršenom trgovcu (Della mercatura et del mercante perfetto).
Jedan je od prvih ekonomskih pisaca koji je raspravljao o novome kapitalističkome društvu, koje se stvaralo na Sredozemlju i u Europi. Kotruljević se protivio kanonskoj doktrini koja je proskribirala kamatu i one koji posuđuju novac smatrajući da je samo na taj način moguće mobilizirati potreban kapital. Posebno je značajan po tome što je prvi pisao o dvostavnom knjigovodstvu, četrdesetak godina prije L. Paciolija, kojega se još uvijek smatra osnivačem moderne ekonomske analize s dvostavnim knjigovodstvom. Svojim se djelom Kotruljević uvrstio u vrh svjetske ekonomske misli.
1536. Petar Zoranić dovršio prvi hrvatski roman
Petar Zoranić (Zadar, 1508. – između 1543. i 1569.) bio je hrvatski renesansni pisac.
Petar Zoranić (“Veliki Ninjanin“; “Hrvatin”) rođen je 1508. godine. Najraniji podatak o njegovu životu potječe tek iz 1531. godine, kada se spominje kao plaćeni ninski notar, pravnik i sudski pisar, što znači da je najvjerojatnije završio studij pravnih znanosti; vjerojatno u Padovi.
Ne zna se pouzdano točno kada je umro. Postoje određene indicije o njegovoj smrti, a zadnji podatak o njegovom životu je iz 1543. godine. Pretpostavlja se da je umro nakon 1543. godine, ali svakako prije 1569. godine kad su tiskane Planine, jer da je bio živ vjerojatno bi izmijenio svoju posvetu iz 1536. godine Matiji Matijeviću, ninskom kanoniku, koji je u vrijeme kada se djelo tiskalo već bio mrtav.
Zoranić je poznat kao pisac prvog hrvatskog romana Planine iz 1536. godine (godinu dana prije pada Klisa; u vrijeme kad su Turci duboko zašli u naše krajeve; nakon Bitke na Mohačkom polju i prve opsade Beča). Pastoralni roman (putopisni elementi) Planine izašao je u Mletcima, 1569. godine i to je jedino njegovo sačuvano djelo (uz dva izgubljena za koje se zna: “Ljubveni lov” i “Vilenica”) .
Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinijeli tomu da Zadar, uz Hvar, Korčulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od glavnih središta hrvatske renesansne književnosti (poput Brne Karnarutića ili Jurja Barakovića).
1905. Umro je Vjenceslav Novak
Vjenceslav Novak (Senj, 11. IX. 1859. – Zagreb, 20. IX. 1905.) bio je hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj.
Nakon završene preparandije u Zagrebu radio je kao učitelj u Senju, a zatim je 1884–87. studirao na Praškome konzervatoriju, gdje je stekao zvanje orguljaša (1886.) te nastavnika pjevanja i teorije glazbe (1887.). Do smrti je bio zaposlen kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu; uz to 1890–94. predavao je teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Uređivao je glazbeni časopis Gusle (1892., s V. Klaićem) i izdavao list Glazba (1893.).
Novak je napisao više romana regionalne senjsko-podgorske tematike (Pod Nehajem, 1892.; Podgorka, 1894; Posljednji Stipančići, 1899; Tito Dorčić, 1906), Zapreke.
Novak je za hrvatsku književnu historiografiju značajan kao dosljedan realist, ali i autor romana pisanoga u modernističkom stilu mnogo prije Nehajevljeva Bijega. Međutim, treba ga bilježiti i kao autora najkompleksnijih i najpromišljenije konstruiranih ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopće.
Godine 1888–1903. objavio je četrdesetak članaka i kritika s glazbenom tematikom, objavljivao je priručnike (Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš, Pjevačka obuka u pučkoj školi, Uputa u orguljanje) i prve udžbenike harmonije (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, 1889; Nauka o glazbenoj harmoniji, 1890.), koji su se dugo zadržali u školskoj uporabi; autor je prve povijesti glazbe na hrvatskom jeziku (objavljena 1994). Harmonizirao je 52 napjeva iz zbornika Cithara octochorda (Starohrvatske crkvene popijevke). Bavio se i skladanjem (za orgulje, zborovi, popijevke), ali je većina njegovih djela izgubljena.
1996. Umro je Krešo Golik 
Krešo Golik (Fužine, 20. V. 1922. – Zagreb, 20. IX. 1996.) bio je hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist.
Prvotno je bio sportski reporter na Radio Zagrebu te redatelj filmskih pregleda u Jadran filmu. Od 1947. godine profesionalno se bavio filmom.
Prvi cjelovečernji film mu je Plavi 9 (1950.) što je ujedno i prva hrvatska zvučna komedija te prvi film iz sportskog života. Tijekom 50-ih Golik je režirao Djevojku i hrast. Godine 1955. otkriveno je da je u razdoblju NDH napisao nagrađenu pripovijetku Ustaša se živ ne predaje, zbog čega mu je bilo onemogućeno snimati vlastite filmove u Zagrebu iduće desetljeće. Za to vrijeme snimio je film Kala (1958.) u Sloveniji i nastavio je raditi kao asistent hrvatskim redateljima. Njegov povratak obilježio je antologijski dokumentarac Od 3 do 22, jedan od najboljih dokumentarnih filmova jugoslavenskog “crnog vala”. Film je nagrađivan u Oberhausenu, Locarnu i Beogradu. Također mu je bila uspješna i melodramatska komedija Imam dvije mame i dva tate. Snimao je i TV filmove i drame. Njegov najveći televizijski uspjeh bila je kultna komedija Gruntovčani, serija o životu seljana u Podravini. Snimljena je na kajkavskom dijalektu sjeverozapadne Hrvatske i prema scenariju Mladena Kerstnera. Uspjeh serije potaknuo je renesansu upotrebe dijalekata u suvremenoj hrvatskoj kulturi.
Od 1979. do 1989. predavao je kao profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji za film, kazalište i televiziju (Akademija dramske umjetnosti). Autorski opus zaključio je televizijskom serijom Dirigenti i mužikaši (1991.).
U stvaralačkoj karijeri koja je trajala pet desetljeća između kasnih 1940-ih i kasnih 1980-ih, Golik je režirao niz kritički hvaljenih igranih filmova i televizijskih serija. Radeći gotovo isključivo u zagrebačkim produkcijskim kućama Jadran Film, Zagreb Film i Croatia Film, Golik se smatra jednim od najvažnijih redatelja hrvatske kinematografije, a njegova komedija iz 1970. Tko pjeva zlo ne misli često se imenuje najboljim hrvatskim filmom ikada napravljenim. Dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1983.). Umro je u Zagrebu.