1891. Pogiblja pralja iz Preka
Šesnaest pralja iz mjesta Preko na otoku Ugljanu smrtno je stradalo 2. studenog 1891. kad se prevrnuo brod koji ih je vozio u Zadar. Nesreća se dogodila u 7 sati ujutro, nedaleko od otočića Galevca, kada se brod prevrnuo pod udarom orkanskog juga. Od 31 putnika, sedam muškaraca i 24 žene, stradale su one pralje koje su bile u unutrašnjosti broda, zatvorene palubskim poklopcem koji je štitio njih i rublje od nevremena. Najstarija od poginulih pralja imala je 75 godina, a najmlađa 14. Među poginulim bile su i dvije trudne žene. Praljama iz Preka podignut je na tamošnjoj obali spomenik.
1935. Praizvedba opere Ero s onoga svijeta
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu je 2. studenog 1935. godine bila praizvedba opere Ero s onoga svijeta. Na zagrebačkoj praizvedbi dirigirao je sam autor Jakov Gotovac. Ero s onoga svijeta najpopularnija je i najizvođenija hrvatska opera. U svijetu je izvođena na više od stotinu opernih pozornica.
Radi se o komičnoj operi u tri čina, libreto je napisao književnik Milan Begović. Gotovac i Begović su glazbenu i tekstovnu osnovu za operu našli u folkloru narodnih skupina, od folklora Zagore (završno kolo) do kosovskih djevojačkih pjesama iz Gnjilana (početni zbor djevojaka Duni mi, duni, lađane).
1944. Savezničko bombardiranje Zadra, 1943-44.
Prvi veći zračni napad savezničkih snaga na Zadar izveden je navečer 2. studenoga 1943. godine, kada je među ostalim objektima razoren dom za nezbrinutu djecu, a slijedili su veliki napadi 28. studenoga (preko 200 žrtava), te 16. i 30. prosinca iste godine. Prve je napade obilježio veliki broj civilnih žrtava, ali je grad, iako oštećen, još uvijek funkcionirao. Naročito je teško bilo bombardiranje 16. prosinca, kada su pogođena skloništa na Cereriji (današnja Voštarnica) u samom centru grada. Pritom je poginulo oko 150-200 ljudi. U udaru je sudjelovalo 50 američkih bombardera “Mitchell” (B-25) koji su bacili 90 tona bombi.
Uz ove najteže napade, gradsko područje je u manjoj mjeri bombardirano i mitraljirano i ostalim danima. Taktikom tzv. “tepih” bombardiranja uništeni su čitavi stambeni blokovi. Pod najvećim udarom našlo se središte grada, oko Foruma i Kalelarge, gdje niti jedan objekt nije sačuvan. Najveću štetu nisu nanijeli udari bombi, već požari koje su izazivale, pretvarajući grad u gomilu kostura izgorjelih kuća. Prilikom svakog udara razaran je određeni dio grada. Tako je 16. prosinca stradalo područje od crkve Gospe od Zdravlja preko Kalelarge do današnjeg Narodnog trga, a 30. prosinca Nova riva i Zeleni trg. Na samu Staru godinu razorena je gradska bolnica i većina industrijskih pogona. Zapaljena tvornica “Luxardo” (proizvođač Maraschina) gorjela je tri dana.
Napadi koji su potpuno razorili Zadar uslijedili su od siječnja do ožujka 1944. godine. Međutim, u njima je broj žrtava bio mnogo manji, jer se stanovništvo koje je ostalo bez domova i sredstava za život, razbježalo po manje oštećenim predgrađima (Arbanasi i Stanovi) te po zadarskim otocima. Procjenjuje se da je u proljeće 1944. godine u Zadru, zajedno s predgrađima, bilo manje od 4000 civila. Iako su onesposobljeni svi industrijski pogoni i pristaništa, te su Nijemci bili prisiljeni uspostaviti pomoćne luke u Zatonu kod Nina i Ražancu, bombardiranja su se nastavila tijekom čitave 1944. godine.
Do ljeta središte Zadra praktički više nije postojalo: većina kuća je posve razorena, a njihove ruševine su zatrpale ulice. Grad je potpuno opustio. Od lipnja do listopada nisu zabilježeni veći napadi, da bi novi udari uslijedili sredinom listopada 1944. godine, prilikom povlačenja njemačke vojske. Najjača bombardiranja bila su 25. i 30. listopada kada je gađano područje Brodarice, Jazina i Nove rive. Zadnje savezničko bombardiranje izvedeno je 31. listopada 1944. godine, na sam dan ulaska partizana u Zadar.
Makar talijanski izvori nerijetko ponavljaju “okrugle” brojke od 3 do 5 tisuća poginulih (dakle, bez ranjenih) Zadrana, što bi predstavljalo jednu četvrtinu predratnog stanovništva, evidencije pogreba na zadarskom gradskom groblju kazuju da je od 4. studenoga 1943. do 22. listopada 1944. ondje pokopano ukupno 467 ljudi. Točan broj poginulih se vjerojatno neće nikada utvrditi, jer je u ratnom Zadru bio veliki protok stanovništva (prognani, izbjegli).
U bombardiranjima je porušen najveći dio gradske jezgre, uključujući čitavu Novu rivu s 12 austro-ugarskih palača, glavna pošta i stambeni blokovi oko Foruma, Kalelarga (glavna zadarska ulica), škola kod crkve Sv. Krševana, zatim crkva Sv. Marije, Gospe od Zdravlja i baptisterij katedrale Sv. Stošije. Ništa od toga, osim crkvi, nije obnovljeno. Mnogi objekti koji su izgorjeli u ratu nisu rekonstruirani, već su rušeni, a njihovo kamenje korišteno za nasipavanje obale i cesta. Poznat je primjer gradskog kazališta (Teatro Verdi) koje je nekim čudom ostalo samo lakše oštećeno, da bi odlukom komunističkih vlasti bilo opljačkano i srušeno. Ratnim i poratnim razaranjima bio je više izložen zapadni dio Poluotoka, gdje se nalazila većina upravnih zgrada i pristaništa. Istočni dio, područje Varoša, je jedini dio središta Zadra koji je većinom očuvao prijeratni izgled.
1987. Umrla je Anka Krizmanić 
Anka Krizmanić (Omilje kraj Svetog Ivana Zeline, 10. III. 1896. – Zagreb, 2. XI. 1987.) bila je hrvatska slikarica i grafičarka.
Polazila je privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana 1910–13. te već 1910. izlagala na izložbi Društva hrvatskih umjetnika Medulić u Zagrebu, a poslije na Jugoslavenskim umjetničkim izložbama. Tijekom školovanja u Umjetničko-obrtnoj školi u Dresdenu, koju je završila 1917. (srebrna medalja za najbolji rad u grafici), prijateljuje s Ottom Dixom te, zaokupljena ljepotom ljudskoga tijela u pokretu, posebno balerina Ane Pavlove, Grete Wiesenthal i Gertrud Leistikow, ostvaruje vlastitu inačicu ekspresionizma impresijama u tušu i drvorezu te u crtežima izražene dinamike i erotičnog naboja .
Nakon povratka u Zagreb priključuje se Proljetnomu salonu (izlaže na većini izložbi 1916–28.) te 1918. stvara nekoliko sugestivnih kompozicija i portreta ekspresionističkih obilježja.
Udana za planinara i fotografa Dragutina Paulića (1921–29.) te zaokupljena doživljajima prirode, okreće se prema čistoj i čvrsto strukturiranoj formi (mape crteža Dubrovnik, Samoborsko gorje i Plitvice, Dubrovnik, litografija, Grafička zbirka NSK).
Njezina izložba karikatura članova Planinarskoga društva Sljeme, koju je priredila 1928., izazvala je društvenu senzaciju. Ti radovi velikih formata u pastelu, s duhovitim asocijativnim nazivima, u kojima se ludički poigrala s formom jedan su od vrhunaca hrvatske portretne karikature između svjetskih ratova.
Nakon boravka u Parizu 1929–30., gdje se usavršavala kao stipendistica francuske vlade, traži izraz u kolorizmu i intimizmu. Postaje vrsna slikarica atmosfere, ambijenta i ljudske intime, slika južnodalmatinske i kontinentalne pejzaže i vedute te portrete protagonista hrvatske kulturne scene.
Nakon II. svjetskog rata na poticaj Zvonimira Ljevakovića započinje sustavnu obradbu folklornih plesnih motiva bilježeći u nekoliko stotina crteža, pastela i grafika hrvatske izvorne plesove i narodne nošnje.
Radila je kao crtačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1931–39., 1946–51.), izrađivala je ex-librise, modne crteže, nacrte za plakate i naslovnice knjiga Ljubomira Micića.
Status jedne od najznačajnijih hrvatskih umjetnica stekla je tek retrospektivnom izložbom 1986. u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu i monografijom Ivanke Reberski (1993.).
2020. Umro je Mladen Kušec 
Mladen Kušec (Zagreb, 24. II. 1938. – Zagreb, 2. XI. 2020.) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, publicist i novinar.
Diplomirao je jugoslavistiku 1963. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.
U svojem radu jednako je bio prisutan na Hrvatskoj televiziji i na Hrvatskom radiju kao i u književnosti, posebice onoj za djecu. Godine 1963. zaposlio se kao novinar na tadašnjem Radio Zagrebu. Osmislio je i ostvario brojne emisije (Tonkica Palonkica, frrr…, Patuljci pojma nemaju, Bijela vrana, Hihotići i dr.) koje su stekle veliku popularnost, jednako među mladima i među odraslima.
Bio je urednik Obrazovnog i dječjeg programa na Hrvatskom radiju od 1989. do 1994. godine, a nakon toga godinu i pol urednik Radio Sljemena.
Od 1963. godine bio je član Hrvatskog novinarskog društva, a od 1968. godine Društva hrvatskih književnika.
Njegov je književni rad, pjesništvo i proza, posvećen djeci i mladeži. Od ranih 1970-ih, kada je objavio prvu knjigu Dobar dan, napisao je još tridesetak knjiga. Objavio je i knjigu o Domovinskome ratu, Ubili su mi kuću, 1991. godine.
Dobitnik je više nagrada i priznanja. Preminuo je 2. studenoga 2020. godine u 83. godini života.