1877. Rodila se Slava Raškaj
Slava Raškaj (Ozalj, 2. I. 1877. – Stenjevac, 29. III. 1906.) bila je gluhonijema hrvatska slikarica, učenica Bele Čikoš-Sesije koji ju je uveo u Društvo hrvatski umjetnika (vidi 29. ožujka).
1982. Umro je Nikola Šop
Nikola Šop (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904. – Zagreb, 2. I. 1982.) bio je hrvatski književnik i prevoditelj.
Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste.
Nakon studije Knjiga o Horaciju objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze.
Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela, tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira.
U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku.
Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987).
Pjesničke zbirke: Pjesme siromašnog sina, Isus i moja sjena, Od ranih do kasnih pijetlova, Za kasnim stolom, Tajanstvena prela, Kućice u svemiru, Astralije.
Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1970.
1982. Umrla je Ivana Lang 
Ivana Lang (Zagreb, 15. XI. 1912. – Zagreb, 2. I. 1982.) bila je hrvatska skladateljica, klavirska pedagoginja i pijanistica.
Studij klavira završila je 1937. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kompoziciju je učila privatno kod Franje Dugana i Mile Cipra te kod Josepha Marxa u Salzburgu. Od 1943. godine do umirovljenja (1978.) bila je profesorica glasovira u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Do sada je evidentirano 110 skladateljskih opusa, pretežito glasovirske glazbe i popijevaka (na tekstove D. Domjanića, V. Vidrića, A. G. Matoša i dr.), no skladala je i koncert za glasovir i orkestar (1944., poslije i obradbe), operu Kastavski kapetan (1953.–1955.), glazbu za igrokaze, komorne skladbe itd. Djela su joj obilježena modernističkim odrednicama, a mnoga su nastala pod utjecajem istarskoga folklora.
Ivana Lang osim što je bila skladateljica, pedagoginja i pijanistica, jedno je vrijeme učila i pjevanje, a dvije je godine i svirala orgulje. Učenje jezika bilo joj je strast; učila je sedam stranih jezika i to: njemački, engleski, francuski, talijanski, slovenski, mađarski i španjolski. Prva četiri jezika je izvanredno govorila. Bila je po prirodi jako svestrana, sve ju je zanimalo i sama je sve bilježila.
Ivana Lang spada među rijetke žene skladateljice u suvremenoj hrvatskoj glazbi.
2005. Umro je Edo Murtić 
Edo Murtić (Velika Pisanica, 4. V. 1921. – Zagreb, 2. I. 2005.) bio je hrvatski slikar i grafičar, grafički dizajner, kazališni scenograf i akademik. Imao je 150 samostalnih i oko 300 skupnih izložbi na svim kontinentima.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1935. u Zagrebu. Od 1941. sudjeluje u II. svjetskom ratu, a 1943. uključuje se u pokret otpora protiv fašizma. Puno je putovao u inozemstvo, posebno Francusku, SAD i Italiju. Bio je istaknuti predstavnik apstraktnoga slikarstva te predvodnik apstraktnoga ekspresionizma u Hrvatskoj. Nakon boravka u Americi Izložba ciklusa 1953. uznemirila je tadašnju ideološku socijalističku javnost, zagovornike socijalističkog realizma,
jer je u djela unio elemente apstraktne umjetnosti. Oblikovao je grafičko-pjesničke mape, radio je plakate, murale, oslikao je zidove predvorja samostojne višekatnice (Kockica) u Zagrebu. Pratio je suvremeno slikarstvo svoga vremena, izlagao na međunarodnim izložbama gdje je dobio međunarodno priznanje za svoj rad.
Bio je jedan od osnivača skupine Mart 1957. i zagrebačke Galerije Forum 1969. Od 1997. bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) te Hrvatskog helšinskog odbora (HHO). Uglavnom je živio i radio kao slobodni umjetnik u Zagrebu i Vrsaru. Proglašen je počasnim građaninom grada Bjelovara. Umro je u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000. godine.
2019. Umro je Ivo Gregurević 
Ivo Gregurević (Donja Mahala, 7. X. 1952. – Zagreb, 2. I. 2019.) bio je hrvatski kazališni i filmski glumac. Ostvario je uloge u 90 filmova, 19 televizijskih serija te tridesetak kazališnih predstava.
Na filmu je debitirao u filmu „Ne naginji se van“ (B. Žižića) 1977. godine glavnom ulogom provincijalca na radu u Njemačkoj.
U igranoj seriji Velo misto, snimanoj od 1979.–1981. (režija Joakim Marušić, a prema scenariju Miljenka Smoje) Gregurević je veliku popularnost stekao igrajući ulogu Netjaka.
Igrao je u filmovima „Mećava“ (A. Vrdoljaka), „Osuđenima“ (Z. Tadića), „Kraljevoj završnici“ (Ž. Tomića), „Životu sa stricem“ (K. Papića) i drugima. Vrsno je igrao grube narodne tipove. Film Čaruga snimio je 1991., a uz glavnu ulogu igrao je ženski lik snaše.
Pored navedenoga igrao je u serijama poput „Kiklopa“, „Sokol ga nije volio“, „Život sa stricem“, „Odmori se, zaslužio si“ i drugima. Zadnju ulogu imao je u filmu „Za ona dobra stara vremena”.
U teatru je igrao uloge u dramama: Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krleže, Držića, Smoje…
Godine 1986. postao je član ansambla Drame HNK u Zagrebu gdje je bio prvak Drame.
Okušao se i u duhovnoj glazbi; sudjelovao je na albumu duhovne glazbe “Čovjek i Bog iz Nazareta”. Ivo Gregurević na njemu izvodi tri pjesme: “Dao im je priliku”, “Zašto ga izdade” i “Oni koji trag Njegov slijedili”. Album “Čovjek i Bog iz Nazareta” osvojio je Porina 2008. godine u kategoriji “Najbolji album duhovne glazbe” za 2008. godinu.
Nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika osvojio je 1998. za film Šokica i 2006. za ulogu u filmu i istoimenoj seriji Duga mračna noć. Dobitnik je i najprestižnije Nagrade Vladimir Nazor. Kritičari su o njemu imali samo riječi hvale, a publika ga je obožavala.
U suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa Ivo Gregurević godinama je izvodio svoju predstavu/predavanje „Život može biti lijep“ kojom je učenicima osnovnih i srednjih škola govori o opasnostima uporabe droga, pogotovo onih vrsta do kojih mladi mogu najlakše doći (Njegov sin bio je ovisnik o opijatima).
Od 1995. godine u Orašju pokrenuo je festival Dani hrvatskog filma kojeg su nazivali i festival Ive Gregurevića.