1536. Umro je Šimun Kožičić 
Šimun Kožičić (Benja, Begna) (Zadar, oko 1460. – Zadar, III. 1536.) bio je hrvatski pisac i tiskar, modruški biskup, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci.
Godine 1502. spominje se na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu. Iste je godine bio kanonik u Zadru i upravitelj crkve sv. Ivana. Od 1509. do 1536. obnašao je dužnost modruškoga biskupa, a 1513–21. bio je upravitelj Senjske biskupije. Godine 1528., nakon pada Modruša pod osmansku vlast, prešao je u Vinodol, a 1529. u Rijeku, gdje je osnovao glagoljsku tiskaru.
Poznata su dva njegova protuosmanska govora na Lateranskome koncilu u Rimu. U prvome, održanom 27. IV. 1513. te posvećenom Bernardinu Frankapanu, istaknuo je važnost obnove Katoličke crkve i pokretanja rata protiv Osmanlija. U drugome glasovitom govoru, Opustošena Hrvatska (De Corvatiae desolatione), što ga je održao 1516. pred papom Leonom X., naglasio je potrebu hitne pomoći Hrvatskoj u ratovima protiv Osmanlija. Oba govora tiskana su 1530. za njegova boravka u Veneciji, kada je ujedno pribavio opremu za glagoljsku tiskaru u Rijeci (drvoreze, seriju polugotičkih ksilografskih inicijala, dvije vrste glagoljičkih slova) pa je u njoj 1530–31. tiskao šest glagoljskih liturgijskih knjiga. Najopsežnije djelo, Misal hruacki (1531.), jezično je bilo prilagođeno govornomu hrvatskom jeziku (čakavska redakcija staroslavenskoga jezika). Istim su jezikom pisani i ostali njegovi tekstovi (Psaltir, ? 1530.; Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije, 1530.; Knjižice krsta, 1530.; Knjižice od žitija rimskih arhijereov i cesarov, 1531.; Od bitija redovničkoga knjižice, 1531.). Prikupio je zbirku povijesnih vrelâ Stari spomenici Ilirika, Dalmacije, gradova Solina i Splita i njihove crkve (Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis), u kojoj je i Historia Salonitana maior Tome Arhiđakona. Rukopis je sačuvan u prijepisu R. Levakovića pod nazivom Collectanea Begnii (XVII. st.), koji je pohranjen u Kaptolskom arhivu u Splitu.
1391. Umro je Tvrtko I. Kotromanić
Tvrtko I. Kotromanić (?, oko 1338 – ?, 10. III. 1391) bio je bosanski ban 1353–77. i kralj 1377–91
Tvrtko je bio vazal hrvatsko-ugarskog kralja. Ludovik je u ljeto 1363. poveo vojnu protiv Tvrtka pod izlikom obračuna s bosanskim krstjanima, ali je poražen morao uzmaknuti. Nakon toga Tvrtko se prozvao »milošću Božjom ban cijele Bosne«, čime je naglasio svoju neovisnost o Ludoviku. Vodio je i neprestane borbe s nepokornim bosanskim velikašima. U veljači 1366. izbila je pobuna koju je predvodio Vuk Kotromanić, pa su Tvrtko i njegova majka Jelena bili prisiljeni skloniti se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Zahvaljujući Ludovikovoj pomoći Tvrtko se sredinom 1367. vratio na vlast u Bosni porazivši pobunjenike. Pošto je učvrstio položaj sporazumom s bosanskim plemstvom, ubrzo je opet odbacio vrhovništvo hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon smrti srpskog cara Uroša, iskoristivši razjedinjenost srpskih velikaša, Tvrtko je istaknuo pretenzije na srpsko prijestolje, pozivajući se na srodstvo s Nemanjićima. U savezu s knezom Lazarom Hrebeljanovićem porazio je 1373. protivnika i suparnika Nikolu Altomanovića, pa je stekao njegove zemlje oko gornje Drine i Lima. Sljedeće godine konačno se pomirio i s bratom Vukom, a u prosincu 1374. oženio se Dorotejom, kćeri bugarskog cara Ivana Stracimira. Početkom 1377. preoteo je Đurađu Balšiću Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je pod svoju vlast okupio znatan dio područja koje su nekoć držali Nemanjići. Idući korak bila je krunidba dvostrukom krunom (sugubi vijenac) i uzimanje naslova »kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju«. Krunidbena svečanost održala se 26. X. 1377. vjerojatno u mjestu Mile kraj Visokog u srednjoj Bosni. Smrt Ludovika I. Anžuvinca dala je povod Tvrtku da se, kao sin Jelene Bribirske, umiješa u hrvatske prilike i proširi vlast pa je 1385. zaposjeo Hum, Livno, Duvno i Glamoč te stekao Kotor pod uvjetom da ne pruži potporu hrvatskim feudalcima (Ivan Paližna, braća Pavao, Ivaniš i Ladislav Horvat) koji su ustali protiv Ludovikove kćeri Marije. Međutim, 1386. okrenuo se protiv hrvatsko-ugarske kraljice i 1387. započeo osvajati hrvatske krajeve. Do ljeta 1390. pokorili su mu se i gradovi Split, Trogir, Šibenik te otoci Brač, Hvar i Korčula, a nakon toga uzeo je naslov »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja«. Suparništvo s Balšićima, gospodarima Zete, uvuklo je od 1386. Tvrtka u ratove s Osmanlijama, ali je u bitki kraj Bileće 27. VIII. 1388. osmanska vojska bila poražena. Tvrtko je uputio i odrede pod vojvodom Vlatkom Vukovićem Kosačom u pomoć srpskim vojsci koja se suprotstavila Osmanlijama na Kosovu polju u lipnju 1389., smatrajući ishod boja svojom osobnom pobjedom. Dugo je podupirao Ladislava Napuljskoga, protivnika Sigismunda Luksemburgovca, s kojim se pomirio tek kratko prije smrti, u siječnju 1391. Pod Tvrtkovom je vladavinom Bosna izrasla u važan politički čimbenik u jugoistočnoj Europi, a kralj se brinuo i za razvoj gradova, trgovine i rudarstva.
Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka I. učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva. Sljedeći zlatnici u Bosni pojavljuju se tek sa Stjepanom Tomašem.
1573. (?) Umro je Vicko Paletin 
Vicko Paletin (Korčula, 1508. – Korčula, 1571. (nakon 1573.)) bio je pomorski teoretičar, dominikanac, teolog, povjesničar, matematičar, kartograf, putopisac, pravnik, diplomat.
Mlad ali vješt pomorac 1529/30. otišao je u Španjolsku. Iz španjolske luke Guadalquivir doplovio je u Santo Domingo (na otoku Haiti), odakle je krenuo s ekspedicijom Francisca de Monteje Mlađeg, u osvajanje poluotoka Yucatána. Nakon toga napustio je vojsku i otišao u Meksiko, gdje je ušao u dominikanski red 1541/42. i završio studij filozofije 1544. (1545).
Po završetku studija, Paletin se odlučio za dominikanski apostolat na europskom kontinentu te je postao član Dalmatinske dominikanske provincije 1552. Nekoliko je godina krajem 50-ih i početkom 60-ih predavao matematiku i kozmografiju (astronomiju) na Accademia Olimpica u Vicenzi. Godine 1558. bio je u Korčuli. Odatle se uputio u Bruxelles diplomatskim poslom za španjolskoga kralja Filipa II. i zbog traženja izdavača za svoja djela. U lipnju 1563. promoviran je u magistra (doktora) teologije, pa je dobio službu penitencijara (svećenik koji može dati odrješenje od najvećih grjehova) bazilike sv. Petra u Rimu, do 1564. Te je godine upisan u registar Kongregacije sv. Jeronima u Rimu. Od 1564. bio je u samostanu sv. Nikole u Korčuli, gdje je ubrzo postao prior. U tom je samostanu proveo ostatak života.
Nakon povratka u Europu, proputovao je cijeli Pirinejski poluotok, prikupljajući podatke za novu kartu Španjolske. Tijekom putovanja uočio je na geografskim kartama mnoge netočnosti te ih odlučio ukloniti. Stoga je putovao, mjerio, računao, istraživao, crtao i raspitivao se o položaju ili udaljenosti između mjesta. Plod toga rada bila je geografska karta Španjolske pod naslovom Spagna con le distantie de li loci (Španjolska s udaljenostima mjesta), koju je izradio tijekom studiranja u Bologni u ljeto 1550. Poslao ju je u Trident, gdje se u to vrijeme održavao crkveni sabor, ne bi li dobio stručna mišljenja. Kartu je pregledala četveročlana komisija biskupa koji su dali pozitivno mišljenje. Od Vijeća Mletačke Republike tražio je potvrdu autorstva za to kartografsko djelo, uz što je dobio i petnaestgodišnju zaštitu autorskih prava. Karta je objavljena u Veneciji 1551. bez pravog naziva, s posvetom biskupu Francisu de Navarre.