1273. Prvo zasjedanje Sabora o kojemu postoji sačuvan zapisnik
Prvo zasjedanje Sabora o kojemu postoji sačuvan zapisnik održano je 19. travnja 1273. godine u Zagrebu. Taj se Sabor u Zagrebu može smatrati začetnikom tradicije današnjega Hrvatskog Sabora. Spomenuti je Sabor u izvorima označen kao Opći Sabor čitave kraljevine Slavonije (lat.Congregatio Regni totius Sclavonie generalis). Slavonija je tada obuhvaćala područje današnje Hrvatske sjeverno od Gvozda. Tijekom prilično dugog vremenskog razdoblja postojala su dva odvojena sabora – Hrvatske i Slavonije, a tek je u 16. stoljeću uklonjena ta dvojnost.
Na spomenutom Saboru plemići i slobodni vojnici sastavili su i dali banu na potvrdu Prava kraljevstva i banovine u 33 članka. U tim člancima plemstvo je željelo učvrstiti sudski postupak i tako zajamčiti obranu vlasništva zemlje koju je steklo. Stoga je najveći broj odredaba o nadležnosti i postupku sudovanja. Odredbom da baština onoga koji umre bez nasljednika ostane u njegovu rodu, potvrđeno je drevno pravo plemstva na cijelome hrvatskom prostoru. Utvrđeno je, nadalje, da plemići imaju obvezu stati u obranu zemlje ako je neprijatelj napadne, ali im je ostavljeno na volju da sami izaberu velikaša pod čijim će stijegom ratovati. Utvrđene su i određene porezne obveze. Na tom Saboru sudjelovali su predstavnici Zagrebačke, Varaždinske, Križevačke i Virovitičke županije. Tijekom 13. stoljeća, Sabor se postupno oblikovao kao plemićko tijelo koje je jedinstveno nastupalo prema vladaru, premda s ograničenim mogućnostima odlučivanja. Sabor se sastajao povremeno, po potrebi, i na različitim mjestima.
U doba sastajanja Sabora iz 1273. godine ban spomenute čitave kraljevine Slavonije bio je Matija Csák, jedan od najmoćnijih velikaša (u to vrijeme) u Hrvatsko-ugarskom Kraljevstvu.
1862. Rodio se Janko Ibler
Janko Ibler (Stara Gradiška, 19. IV. 1862. – Zagreb, 9. VI. 1926.) bio je hrvatski književnik, publicist i prevoditelj (vidi 9. lipnja).
1905. Prvi generalni štrajk u Hrvatskoj
U tvornici pokućstva u Osijeku, Povischil i Kaiser, stolari, pokrenuli su 19. travnja 1905. prvi generalni štrajk na tlu Hrvatske. Uprava tvornice uopće nije htjela pregovarati. Prosvjedi i demonstracije trajali su tjednima, a onda se 9. svibnja okupilo nekoliko tisuća radnika koje su redarstvenici napali sabljama.
Štrajk je pokrenut zbog boljih uvjeta rada i života, a ne zbog promoviranja političkih ideja.
Štrajk je završio 15. svibnja ucjenom: radnici su se mogli vratiti na posao ili dobiti otkaz. Uhićeno je četrdesetak ljudi. Neki su pobjegli iz grada, a neki su protjerani. Prema službenim izvješćima ranjeno je pet osoba, a jedna je smrtno stradala. Ubijen je 17-godišnji radnik Srećko Kujundžić.
1908. Umro je Josip Račić 
Josip Račić (Zagreb, 22. III. 1885. – Pariz, 19. VI. 1908.) bio je hrvatski slikar.
Učio je litografski zanat u Zagrebu, a 1904. godine otišao je u Beč pa u München gdje upisuje crtačku školu u kojoj s Hermanom, Becićem i Kraljevićem čini zasebnu grupu nazvanu “Die kroatische Schule”(Hrvatska škola). Godine 1908. otišao je u Pariz i napravio seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. Tragično je završio život u Parizu; nađen je ustrijeljen u svojoj hotelskoj sobi.
Djela: Starac sa štapom, oko 1904.; Portret žene, Starica u naslonjaču i Ciganka Ljuba, Portret starca, Starac u crvenom prsluku, Dama u bijelom, Gospođica u crnom, Portret sestre Pepice, Portret gospođe sa šeširom, Autoportret, Portret staroga prijatelja, Pont des Arts, S bulevara, U Luksemburškom parku, Na klupi, Kavana na bulevaru, Place d’Étoile, Na Seini, Majka i dijete, Djevojka pred ogledalom i druga. Kratko vrijeme crtao je karikature naglašene ironije za zagrebački humoristički list Koprive. Ubraja se među utemeljitelje hrvatskog modernog slikarstva.
1971. Umro je Ljubo Karaman
Ljubo Karaman (Split, 15. VI. 1886. – Zagreb, 19. IV. 1971.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator.
Studirao je u Beču gdje je doktorirao povijest umjetnosti (1920.). Zajedno s Franom Bulićem organizirao je i vodio u Splitu konzervatorsku službu za Dalmaciju (od 1926.), a u Zagrebu je bio ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za cijelu Hrvatsku (1941. – 1950.).
Najviše se posvetio istraživanju spomenika u Dalmaciji koji su obuhvaćali razdoblje od antike do baroka. Također je proučavao spomenike kontinentalne Hrvatske i Istre.
Napisao je mnogobrojne radove u kojima je popularizirao spomeničku baštinu Hrvatske. Jedan je od najpoznatijih Karamanovih radova, koji je napisao u suradnji s Bulićem, Palača cara Dioklecijana u kojemu iznosi tvrdnju da palača nije castrum već kasnorimska rezidencija izgrađena na helenistički način i u jednome mahu. Karaman je postavio temelje starohrvatskoj arheologiji i razračunao se s pristašama različitih teza o predromaničkoj umjetnosti u Dalmaciji u djelu Iz kolijevke hrvatske prošlosti. Prvi je usustavio grobove starohrvatskoga doba i predmete iz njih (nakit, mačeve, ostruge) te je time dao cjelovitu sliku toga razdoblja. Također, Karaman je revidirao niz mišljenja o umjetnosti sjeverne Hrvatske i Slavonije, napose ona o Zagrebačkoj katedrali. Uočio je slavenski udio u umjetničkim spomenicima Istre i naglašavao utjecaje iz Italije i alpskoga područja.
Od 1965. godine bio je član JAZU, a 1964. godine dobio je nagradu za životno djelo. Ljubo Karaman preminuo je 1971. godine u Zagrebu.