1518. Umro je Nikola Božidarević
Nikola Božidarević (Nikola Dubrovčanin) (vjerojatno Kotor, oko 1460 – Dubrovnik, 1518.) bio je najveći dubrovački i hrvatski slikar na prijelazu iz gotike u renesansu.
Nakon dužega boravka u Italiji ponovno se 1494. javlja u Dubrovniku. Prvi samostalni posao sklopio je 1497., izradio poliptih na oltaru obitelji Gradić u dubrovačkoj katedrali. Sačuvana su samo četiri Božidarevićeva djela i jedno djelo njegove radionice.
Najranije je njegovo djelo triptih u Bunićevoj kapeli u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku. U srednjem je dijelu Bl. Djevica Marija s Djetetom, a na bočnim su dijelovima sv. Vlaho i sv. Pavao, odnosno sv. Toma Akvinski i sv. Augustin. Na temelju stilske analize i proučavanja vjernog modela grada Dubrovnika u ruci sv. Vlaha, taj se poliptih datira u početak XVI. st.
Iz 1513. potječe slika Navještenje, slikana po narudžbi Marka Kolendića za dominikansku crkvu u Lopudu. Na toj je slici prizor smjestio u krajolik, a to je za dubrovačku sredinu bio gotovo revolucionaran pothvat. Plastični likovi i širok krajolik u koji je utkao niz pojedinosti (drveće, vazu s cvijećem, renesansni trijem) svjedoče o njegovoj sposobnosti komponiranja. Iz iste je godine i oltarna slika Bl. Djevica Marija među svecima za oltar obitelji Đorđić. Na toj slici napušta staru shemu triptiha i ostvaruje prvu hrvatsku »sacra conversazione« s likovima Bl. Djevice Marije, sv. Julijanom i sv. Jakovom, pokleklim donatorom, te s prikazom Oplakivanja Kristova na zabatu iznad glavne kompozicije.
Posljednje je Božidarevićevo djelo poliptih u crkvi na Dančama sa središnjim likom Bl. Djevice Marije s Djetetom među anđelima i likovima sv. Grgura i sv. Martina na bočnim poljima.
Njegovo je djelo jedno od najvrjednijih cjelina staroga hrvatskoga slikarstva.
1507. Umro je Nikola Ivanov Firentinac
Nikola Ivanov Firentinac (Firenca, ? – Šibenik, 1507) bio je talijanski kipar i graditelj.
Od 1464. živio i djelovao u Dalmaciji. Prema arhivskim podatcima, prvo je njegovo djelo u Dalmaciji kapela bl. Ivana Trogirskoga, prigrađena uz trogirsku katedralu. Pravokutna kapela raščlanjena je oblim zidnim nišama i nadsvođena bačvastim kasetiranim svodom.
U Trogiru je očuvano još nekoliko njegovih radova, rađenih većinom u suradnji s A. Alešijem: raskošna grobnica humanista i pravnika Ivana Sobote (Sobotića) iz 1469. u crkvi sv. Dominika, na kojoj se ističe reljef Skidanje s križa, grobnica Petra Cipika (crkva sv. Ivana Krstitelja) s izražajnim reljefom Oplakivanje Krista (oko 1469), reljefi u trogirskoj gradskoj loži (alegorija Pravde, kipovi sv. Lovre i bl. Ivana Trogirskoga unutar stroge renesansne kompozicije, s perspektivno prikazanim svijećnjacima iz 1471), kip sv. Sebastijana u istoimenoj crkvi približno iz 1477–80. Radio je s Alešijem 1472. i na obnovi zvonika splitske katedrale te na izradbi portala za augustinsku crkvu sv. Marije na talijanskom otoku Tremiti (1472–73). Dva reljefa idealizirane renesansne Majke Božje s Djetetom izradio je za lunetu portala crkve franjevačkoga samostana u Hvaru i za crkvu u Orebiću.
Nakon smrti Jurja Dalmatinca dovršio je (između 1475. i 1507) gradnju šibenske katedrale sv. Jakova, podignuvši bačvaste svodove crkve i križište te oktogonalni tambur-lanternu i kupolu. Zamijenio je Jurjev mješoviti gotičko-renesansni stil renesansnim. Primjenom jedinstvenoga sustava međusobno utorenih kamenih ploča slijedio je Jurjevo načelo jedinstva kamenoga materijala i identiteta unutrašnjeg i vanjskoga lica građevine. Ugradnjom velikih kamenih ploča riješio je tehnički i oblikovno savršene bačvaste svodove iznutra i cilindrično krovište izvana, te ostvario jedino funkcionalno renesansno trolisno pročelje u Europi (samo je na šibenskoj katedrali trolisni obris pročelja projekcija bačvastoga srednjega i polubačvastih bočnih svodova u unutrašnjosti crkve). Na katedrali se nalaze tri slobodnostojeća kipa (vrsnoćom se ističe lik sv. Mihovila). Njegovo posljednje djelo, tzv. Nova crkva sv. Marije u Šibeniku, izgradnju koje je kao glavni majstor vodio 1502–05., ostalo je nedovršeno. Znatno je utjecao na naraštaje graditelja i kipara u Dalmaciji.
1545. Umro je Nikola Jurišić
Nikola (Mikula) Jurišić (Senj, 1490. – Beč, 1545.) bio je hrvatski vojskovođa i diplomat.
Posvetio se vojničkomu zvanju; od 1522. u službi nadvojvode Ferdinanda I. Habsburgovca, koji ga je 1526. imenovao glavnim zapovjednikom vojske u Hrvatskoj. God. 1527. sudjelovao je na Cetinskom saboru kao Ferdinandov izaslanik pa je branio njegove interese u Hrvatskoj tijekom prijestolnih borbi s Ivanom Zapoljom. Hrvatsko je plemstvo pritom zatražilo od kralja da postavi Jurišića za vrhovnoga suca i bana u Hrvatskoj, što se nije ostvarilo. God. 1527. organizirao je obranu Bihaća od Osmanlija, čime je postavio temelje Bihaćke kapetanije. Od 1528. do 1530. obnašao je dužnost kapetana Rijeke te dobio na uživanje Postojnu u Kranjskoj i Novigrad istarski. Sudjelovao je u preseljenju uskoka u Žumberak. God. 1530. u Carigradu je, kao izaslanik kralja Ferdinanda, pred sultanom Sulejmanom II. Veličanstvenim održao govor na hrvatskom jeziku. Istaknuo se prilikom obrane Kisega (Köszeg) u Ugarskoj 1532., kada je sa samo 700 vojnika uspio odbiti osmanski napad i tako onemogućio prodor Osmanlija do Beča. Zbog velikoga značenja te pobjede dobio je od kralja sam grad Kiseg i naslov baruna. God. 1537. bio je imenovan vrhovnim zapovjednikom vojske u Hrvatskoj i Austriji te namjesnikom u Kranjskoj, gdje se borio protiv protestantizma pa je 1541. postavljen za zemaljskoga kapetana. Od 1543. bio je tajni savjetnik i komornik austrijskog dvora. Posljednje dane života proveo je u Beču kao dvorski vojni savjetnik.
1700. Rodio se Ivan Ranger
Ivan Krstitelj Ranger (Götzens, Tirol, 19. VI. 1700. – Lepoglava, 27. I. 1753.) bio je hrvatski slikar austrijskoga podrijetla (vidi 27. siječnja).