1899. Umro je Vilim Korajac 
Vilim Korajac (Kaptol kraj Požege, 27. V. 1839. – Zemun, 19. IX. 1899.) bio je hrvatski pripovjedač, feljtonist i novelist.
God. 1856. stupio je u đakovačko sjemenište, iz kojega je, kao mladomisnik, 1862. otišao u Zemun. Sljedeće se godine vratio u Đakovo, gdje je u biskupskome sjemeništu imenovan profesorom fizike i matematike, nakon odlaska F. Kurelca, te staroslavenskoga i hrvatskoga jezika. Bio je ravnatelj đakovačke preparandije do njezina ukinuća 1875., od 1876. župnik u Zemunu.
Prvu pripovijetku Dvije čudne promenade ili Triput teže od najtežeg, satirične intonacije, objavio je 1862. u časopisu Naše gore list. Veliku popularnost stekao je pripovijestima koje tematiziraju ljude požeškoga kraja. U Šijacima (Dragoljub, 1868.) je u nizu prizora prepunih spretnih dosjetki donio galeriju likova, opisao njihove običaje i navike i pri tome se, izravno se uplećući u tijek radnje, podsmjehivao njihovim slabostima i postupcima. Na poticaj A. Šenoe napisao je pripovijest Auvergnanski senatori (Vienac, 1867.), u kojoj je prikazao komičnu stranu karaktera ljudi u izravnome raskoraku između vlastitih mogućnosti i želja. Mnogi su se ugledni stanovnici šijačkoga kraja prepoznali u toj pripovijesti pa su svi požeški pretplatnici Vienca nakon toga otkazali pretplatu. God. 1868. napisao je i pripovijest Posljednji Varaždinac. Korajčev peckavi ton izražen je i u studiji Filozofija hrvatskosrpskih narodnih poslovica (1876.), u pedagoško-didaktičkim člancima, a osobito u šest političko-satiričnih feljtona što ih je, u dijaloškoj formi, pod naslovom Razgovori među četiri zida tiskao tijekom 1865. i 1866. u Pozoru. Četvrti je feljton napisan u stihu, a njegov aluzivni naslov Smrt age birokrata pokazuje kako je riječ o parodiji slavnoga Mažuranićeva epa. U svoje doba izrazito cijenjen, Korajac je među najznačajnijim humoristima iz doba zaokreta hrvatske novelistike prema realizmu. Jedan je od utemeljitelja hrvatske humoristično-satirične proze. Pisao je za časopise Dragoljub, Naše gore list, Vijenac, Zoru i druge. Umro je 1899. u Zemunu.
2005. Umro je Branko Mihaljević
Branko Mihaljević (Zagreb, 19. I. 1931. – Osijek, 19. IX. 2005.) bio je hrvatski skladatelj, književnik, novinar i radijski urednik.
Bio je glazbeni urednik Radio Osijeka i ravnatelj Centra za kulturu Sveučilišta za odrasle u Osijeku. Od 1950-ih do 1970-ih bavio se skladanjem izrazito melodiozne zabavne glazbe (npr. šlageri Zeko i potočić, Golubovi, Moj Zagreb, Moj Osijek i dr.), a posebno se istaknuo kao autor dječjih opereta i mjuzikla te prvoga slavonskog mjuzikla Slavonska rapsodija (1978.), temeljenoga na regionalnom folkloru.
Kao novinar objavio je velik broj dokumentarnih reportaža o izvornoj narodnoj umjetnosti i običajima Slavonije i Baranje, za što mu je Hrvatsko društvo novinara 1981. dodijelilo nagradu Zlatno pero godine. Jedan od posljednjih njegovih radova bila je knjiga „Tragovima osječke glazbe“, objavljenja 2002. godine, u kojoj na nostalgičan i topao način istražuje genezu osječke muzikalnosti.
Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a dodijeljena mu je i nagrada Osječko-baranjske županije za životno djelo u području kulture. U dva navrata dobio je Nagradu grada Osijeka. Prema izboru slušatelja osječkog Gradskog radija, na kome je posljednjih godina života nedjeljom ujutro vodio emisiju “Branko i potočić”, 2000. godine izabran je za Osječanina stoljeća. Bio je dugogodišnji član Hrvatskog društva skladatelja.
Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća bavio se i enigmatikom.
Sahranjen je 21. rujna 2005. na osječkom groblju sv. Ane.