1874. Otvorena zgrada sveučilišta u Zagrebu
Iako se na Zagrebu već od 1669. moglo studirati na nekoj vrsti visokoškolske ustanove, naslonjene na isusovačku klasičnu gimnaziju, o otvaranju modernog zagrebačkog sveučilištu ozbiljnije se počinje razmišljati i u Hrvatskom saboru razgovarati šezdesetih godina 19. stoljeća. Naime, Hrvatski sabor je na poticaj biskupa Josipa Jurja Strossmayera donio zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu na znamenitom zasjedanju 1861. godine. S Markovog je trga upućen zahtjev na bečki dvor, ali u tri navrata iz Beča dolazi odbijenica. Car Franjo Josip potpisao je 8. travnja 1869. godine, prilikom boravka u Zagrebu, zakonski članak o Sveučilištu u Zagrebu, a pet godina kasnije izrađen je novi zakonski članak koji je zaslugom bana Ivana Mažuranića dobio vladarevo odobrenje 5. siječnja 1874. godine. Vladar je odredio da ga kod svečanosti otvorenja zastupa ban Mažuranić. Ban Ivan Mažuranić otvorio je Sveučilište u zgradi stare Gornjogradske gimnazije na Katarinskom trgu. Tom je prigodom izrađena Spomenica s potpisima uglednika, profesora i studenata.
U istoj zgradi, zajedno s gimnazijom, postojala je i Akademija, već spomenuta prva naša ustanova iz 17.stoljeća, na kojoj se stjecala viša naobrazba, a iz koje će zapravo izrasti moderno Sveučilište. Sveučilište je imalo tri fakulteta: Bogoslovni, Pravni i Mudroslovni (filozofski), a Medicinski fakultet je trebalo osnovati. Prvi rektor Sveučilišta bio je kanonik Matija Mesić (koji je predavao povijest), a u Sveučilišnom odboru bio je i književnik August Šenoa, jedan od zaslužnijih za otvorenje Sveučilišta. Za svečano otvaranje Ivan Zajc je uglazbio poznate Šenoine stihove Znanje nas vodi/Svjetlom slobodi koje su u gradu tom prigodom svi pjevali.
U zgradu na današnjem Trgu Republike Hrvatske Sveučilište je preseljeno 1882., gdje će desetljećima i ostati (danas su tu Rektorat i Pravni fakultet). Spomenuta zgrada, koja je ostala pojam Zagrebačkog sveučilišta, nije bila građena u tu svrhu, nego za bolničke potrebe – kako bi bila rasterećena stara bolnica Milosrdne braće na Jelačićevu trgu. U njoj su održavane i gospodarske priredbe, jedno vrijeme bila je i prazna, a prije nego što je useljeno Sveučilište, u njoj je bila Tvornica duhana, preseljena iz Svilarske ulice (danas Preradovićeva), koja je tu ostala sve do izgradnje nove tvorničke zgrade u Klaićevoj (nekad Tvornička ulica).
1896. Umro je Šime Ljubić 
Šime Ljubić, (Stari Grad na Hvaru, 24. V. 1822. – Stari Grad na Hvaru, 19. X. 1896.), župnik, teolog, hrvatski arheolog, povjesničar, političar i biograf.
Studirao je teologiju u Zagrebu, a povijest, slavistiku i geografiju u Beču. Za vrijeme studija, odlukom C. kr. odbora za istraživanje i očuvanje starih spomenika u Austriji, bio je upućen u Trst kao pomoćnik P. Kandleru pri istraživanju rimskih naseobina u Dalmaciji. Za boravka u Beču istraživao je u arhivima i knjižnicama građu vezanu za hrvatsku povijest. Nakon završetka studija bio je profesor u splitskoj klasičnoj gimnaziji, a od 1858. upravitelj Arheološkoga muzeja u Splitu. God. 1859. na prijedlog ministra A. Bacha započeo je istraživanje i prikupljanje građe za hrvatsku povijest u mletačkom arhivu. Od 1861. radio je u osječkoj, a 1863–67. u riječkoj gimnaziji. God. 1867. bio je izabran za redovitoga člana JAZU te je bio imenovan kustosom tadašnjeg Arkeologičkog odjela Narodnoga muzeja, a zatim ravnateljem istoga muzeja (1871.), a na toj je dužnosti ostao do umirovljenja 1892.
Bio je upravitelj Arheološkog muzeja u Splitu, zatim i ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu. Osnovao je Hrvatsko arheološko društvo i pokrenuo njegovo glasilo „Viestnik hrvatskoga areheologičkoga družtva“. Pisao je radove iz antičke numizmatike, o prepovijesnim i rimskim nalazima, skupljao građu za Narodni muzej u Zagrebu, objavio srednjovjekovne statute Budve, Skradina i Hvara te radove o odnosima Dubrovnika i Mletaka, o Markantunu de Dominisu, Petru Hektoroviću. Sudjelovao je u narodnom preporodu u Dalmaciji, a bavio se i književnim radom.
Zbog njegovih radova, rasprava i predavanja smatra ga se jednim od začetnika moderne hrvatske arheologije i historiografije.
Umro je 1896. godine u Starom Gradu na Hvaru.