1908. Umro je Josip Račić 
Josip Račić (Zagreb, 22. III. 1885. – Pariz, 19. VI. 1908.) bio je hrvatski slikar.
Učio je litografski zanat u Zagrebu, a 1904. godine otišao je u Beč pa u München, gdje upisuje crtačku školu u kojoj s Hermanom, Becićem i Kraljevićem čini zasebnu grupu nazvanu “Die kroatische Schule“(Hrvatska škola). Godine 1908. otišao je u Pariz i napravio seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. Tragično završio život u Parizu, nađen je ustrijeljen u svojoj hotelskoj sobi.
Djela: Starac sa štapom, oko 1904; Portret žene, Starica u naslonjaču i Ciganka Ljuba, Portret starca, Starac u crvenom prsluku, Dama u bijelom, Gospođica u crnom, Portret sestre Pepice, Portret gospođe sa šeširom, Autoportret, Portret staroga prijatelja, Pont des Arts, S bulevara, U Luksemburškom parku, Na klupi, Kavana na bulevaru, Place d’Étoile, Na Seini, Majka i dijete, Djevojka pred ogledalom i druga. Kratko vrijeme crtao je karikature naglašene ironije za zagrebački humoristički list Koprive. Ubraja se među utemeljitelje hrvatske moderne.
1949. Umro je Vladimir Nazor
Vladimir Nazor (Postira na Braču, 30. V. 1876. – Zagreb, 19. VI. 1949.) bio je hrvatski književnik, pjesnik, prevoditelj i političar.
Studij botanike završio u Grazu 1902. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zadru, u istarskim mjestima, pa u Zagrebu i kao upravitelj dječjega doma u Crikvenici. Od 1931. živio je u Zagrebu, gdje je 1933. umirovljen. Zajedno s I. G. Kovačićem prebjegao je 1942. na teritorij pod nadzorom partizanskih jedinica. Nakon rata postao je predsjednik Prezidija Sabora SR Hrvatske.
Najvažnijim se u Nazorovu bogatu opusu smatra pjesništvo. Kao pjesnik afirmirao se zbirkama pripovjednih pjesama (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904. Godine 1908. objavljuje pripovijetku Veli Jože, djelo po kojem će ostati najpoznatiji, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Veliki uspjeh kod publike i kritike postižu i njegova djela Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Hrvatski kraljevi, Lirika i Nove pjesme.
Tu njegovu fazu obilježava zanimanje za velika metafizička pitanja o odnosu čovjeka prema apsolutu, o povijesnoj sudbini naroda, uranjanje u slavenski i antički mit, jaka utopijska svijest i otvorenost nacionalnim ideologijama. U godinama I. svjetskog rata i poslije Nazorovo pjesništvo postaje duhovnije i subjektivnije (Intima, 1915; Niza od koralja, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Deseterci, 1930; Knjiga pjesama, 1942). U njem se mistički prosvjetljuje pjesnikova svakidašnjica, a uvijek se iznova poduzimlju mislilački napori sa svrhom da se u pjesničkom mediju i na iracionalističkim temeljima ostvari cjelovito viđenje čovjeka, ljubavi, prirode i Boga.
Priključivši se 1942. partizanima, ušao je Nazor u novo životno, a donekle i književno razdoblje. Dio pjesama s kojima se vratio iz rata i onih nastalih nakon rata u duhu su njegova kasnoga međuratnoga pjesništva. U vrijeme rata i poraća njegova djela imaju naglašeni komunistički stav, pa tako piše Pjesme partizanske, S partizanima, Legende o drugu Titu i druge.
Nazorov opsežan pripovjedački opus dodiruje se s pjesničkim, osobito u dijelu u kojem prevladavaju motivi iz mita, legende i folklora (Istarske priče, 1913; Stoimena, 1916; Arkun, 1920). Djelomično je pak obilježen temama iz dalmatinskih ambijenata (Priče s ostrva, iz grada i sa planine, 1925–26), a pretežno se sastoji od memoarskoga materijala. Važan su dio Nazorova proznoga opusa i putopisi, napose onaj s putovanja u Egipat (Putopisi, 1942.), kao i memoarska proza (Na vrhu jezika i pera, 1942.; Kristali i sjemenke, 1949.), u kojoj ima više zanimljivih osvrta na pojave iz hrvatskoga književnog života.
Nazor je često pisao i o djelima drugih pisaca, odnosno o književnoteoretskim problemima. Tim je temama pristupao metodično i gotovo akademski, što osobito vrijedi za njegove rasprave o pitanjima hrvatske versifikacije. Kao teoretika zanimalo ga je prevođenje pjesništva, kojim se bavio i u praksi. Mnogo je prevodio s talijanskoga i njemačkoga, a ponešto i s francuskoga. Osobito se cijene njegovi prijevodi lirike G. D’Annunzija, G. Pascolija i J. W. Goethea.
U ratu Nazor je predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora.
Bio je akademik JAZU (dopisni član od 1919., redoviti od 1940., te i potvrđeni od 1947. godine). Od 22. ožujka 1948. godine bio je redoviti akademik SANU u Odjelu za literaturu i jezik. Umro je u Zagrebu, 19. lipnja 1949. godine. Pokopan je na groblju Mirogoju.