1317. Utemeljena Ljekarna Male braće
Ljekarna Male braće u Dubrovniku jedna je od najstarijih ljekarni u Europi, a vjerojatno i najstarija po neprekidnosti djelovanja jer je još uvijek aktivna. Kao godina njenog osnutka uzima se godina osnutka samog samostana, 1317. Povijesni podaci o njoj, od nastanka pa do potresa iz 1667., uglavnom su izgorjeli s arhivom i knjižnicom. U početku je ljekarna bila samostanska za potrebe bolesne braće, a služila je i kao izvor za uzdržavanje braće i samostana.
Najstariji sačuvani dokument koji spominje rad ljekarne datiran je na 18. srpnja 1357. godine.
Naime, Dobre de Gambe u svom testamentu, ovjerenom na spomenuti datum, ostavlja određenu svotu novca da se Maloj braći u Dubrovniku sagradi bolnica. Budući da je uz bolnicu ili u njoj uvijek bila i ljekarna, a i kako je postojao propis da se u svakom franjevačkom redu zdravi brinu za potrebe bolesne braće, sa sigurnošću se može zaključiti da ljekarna djeluje još od početka 14. stoljeća. Ljekarna se prvotno koristila za potrebe redovnika, no kasnije je otvorena za cijelu dubrovačku javnost.
Danas se u sklopu samostana, uz ljekarnu koja još uvijek radi, nalazi i muzej. Važnost ljekarne je i u mnogobrojnim sačuvanim povijesnim dokumentima poput recepata ili knjiga iz područja medicine i farmakologije. Arhiv samostana danas posjeduje dragocjene knjige iz farmakologije i medicine te oko 2000 recepata, od kojih je samo manji dio izložen u muzeju. Sačuvano je i mnoštvo ljekarničkih predmeta iz 15. i 16. stoljeća, a u muzeju su izložene različite preše, mužari, uređaj za destilaciju vode, vage, mjerice i dr. Među izlošcima posebno se ističu farmaceutske vaze iz Siene i Firence.
Prostorije ljekarne početkom 20. stoljeća o vlastitom trošku uredio je ljubitelj dubrovačkih starina i dobročinitelj Ignacije (Inje) Amerling, o čemu svjedoči spomen-ploča u klaustru samostana.
1696. Vinski doktori
Veseli grof Patačić osnovao je Društvo vinskih doktora.
Hrvatski velikaš Baltazar Patačić 18. srpnja 1696. u svom dvorcu Krkanec pored Varaždina utemeljio je društvo Pajdašija od pinte, odnosno Društvo vinskih doktora, svojevrsno barokno udruženje namijenjeno razonodi i opuštanju uz jelo i piće. Društvo je okupljalo uglednu i utjecajnu gospodu hrvatskog političkog i kulturnog života s konca 17. i početka 18. stoljeća. Primjerice, među članovima tog društva bili su podbanovi Ivan Rauch i Stjepan Jelačić, Pavao Ritter Vitezović, zagrebački biskupi Brajković i Branjug i mnogi drugi ugledni ljudi tadašnjeg vremena.
Društvo se održalo do Patačićeve smrti 1719. godine, a tradicija vinskih doktora obnovljena je u Varaždinu šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Da bi se danas postalo vinskim doktorom potrebno je naiskap popiti litru i jedan decilitar vina. Svi koji su uspjeli ispiti pintu vina na eks, dobivali su status vinskih doktora i posebno vinsko ime.
1903. Umro Fran Folnegović 
Fran Folnegović (Slanovec kraj Zagreba, 17. II. 1848. – Zagreb, 18. VII. 1903.) bio je hrvatski političar i publicist.
Studirao u Zagrebu, Budimpešti i u Grazu. Od 1870. radio kao začasni podbilježnik, od 1871. kao kotarski pristav u Zagrebu, a od 1875. u Samoboru. U Hrvatski sabor kao kandidat Stranke prava bio je biran od 1875. do 1895. Već 1870-ih i 1880-ih kod Folnegovića je postupno sazrijevalo uvjerenje da Stranka prava mora odstupiti od inzistiranja na samostalnoj hrvatskoj državi izvan okvira Habsburške Monarhije. Od kraja 1870-ih postupno se pokušavao politički približiti J. J. Strossmayeru pa je nastojao osigurati čvrstu suradnju Stranke prava s Neodvisnom narodnom strankom, ali u tome nije uspio, jer nije mogao napustiti Starčevićevo naučavanje, pod čijim se utjecajem tada pravaški pokret bio obnovio. U afirmaciji »modernoga pravaštva«, koje taktizira između dualizma i trijalizma i koje se oslanja na interese dinastije, Folnegoviću je od 1890. potporu pružao i J. Frank, koji je na njegov poziv ušao u stranku. Njihov koncept pravaštva formalno je pobijedio 1894., kada je Stranka prava, uključujući A. Starčevića, prihvatila program u kojem se traži sjedinjenje hrvatskih zemalja (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka, Istra, Međimurje, Bosna i Hercegovina) i, eventualno, slovenskih zemalja u »jedno državno tijelo«, i to u okviru Monarhije. Zbog sukoba u vezi s pitanjem primata u stranci, Folnegović se uskoro sukobio s Frankom, što je 1895. dovelo do raskola unutar Stranke prava. Položivši mandat saborskog zastupnika, Folnegović se na neko vrijeme povukao iz kluba Stranke prava, a potom se uključio u rad koalirane oporbe, koja je 1897. nastala iz domovinskog dijela Stranke prava i Neodvisne narodne stranke. Bio je i istaknut pripadnik masonerije.
Osim mnogobrojnih članaka u različitim novinama i časopisima te brošura političkog sadržaja, Folnegović se okušao i u književnosti, i to kao pisac putopisa, a bio je i urednik Vijenca (1882.). Uređivao je i listove Hrvatska vila, Prosvjeta, Sloboda i Hrvatska. Fran Folnegović preminuo je 1903. godine u Zagrebu.
1994. Umro je Radoslav Putar 
Radoslav Putar (Varaždin, 20. VII. 1921. – Novi Marof, 18. VII. 1994.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti.
Diplomirao 1949. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je ravnatelj Galerija grada Zagreba (1972–78.) i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu (1979–83.). Tumačio je i podupirao najnovija kretanja u hrvatskoj umjetnosti, bio je teoretičar skupine Gorgona i novih tendencija (autor tekstova u katalozima njihovih izložaba). Kritike, članke, rasprave i monografije o suvremenoj umjetnosti i umjetnicima (Ivo Dulčić, 1958.; Tošo Dabac, fotograf, 1980.) objavljivao je u stručnoj periodici i dnevnim novinama. Proučavao je i naivnu umjetnost te umjetničku fotografiju.