1874. Umro je Fran Kurelec
Fran Kurelac (Bruvno, 14. I. 1811. – Zagreb, 18. VI. 1874.) bio je hrvatski književnik i filolog.
Nakon što nije završio gimnaziju, slušao je predavanja iz talijanskog i francuskog na sveučilištima u Pragu, Beču, Pešti i Bratislavi. Nije završio studij, a kao samouk znao je sve slavenske i brojne druge jezike.
Proučavao je život, običaje i jezik gradišćanskih Hrvata i skupljao narodne pjesme. Glavna je osoba narodnog preporoda u Hrvatskom primorju. Od 1849. učitelj je hrvatskog jezika na gimnaziji u Rijeci. Za Bachova apsolutizma otpušten je iz službe. Od 1861. do 1866. predaje staroslavenski jezik u đakovačkom liceju i francuski na zagrebačkoj realnoj gimnaziji. Radio je samo jednu godinu (1867.) i u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Proučavao je hrvatski jezik i književnost, izdavao stare tekstove i bavio se etimologijom, a osnivač je Riječke filološke škole. Član JAZU od 1867.
Širina njegova burnoga životnog puta odrazila se i na širinu pogleda na jezik. Zauzimao se za književnojezično jedinstvo slavenskih naroda u duhu tadašnjih sveslavenskih ideja, ali je pritom imao jasna stajališta o hrvatskome nacionalnom pitanju i nije se odricao hrvatskog imena. Radio je na nacionalnom buđenju, osobito u Rijeci, gdje je okupio krug istomišljenika (Riječka filološka škola). Po borbi za hrvatski književni jezik blizak Zagrebačkoj filološkoj školi, a po shvaćanju kakav on treba biti njezin žestoki protivnik (Kako da sklanjamo imena, 1852.). Gradio književni jezik na osnovi svih triju narječja, s mnogobrojnim crkvenoslavenizmima, slavenizmima, svojim tvorenicama, gramatičkim i leksičkim oživljenicama. Arhaičnosti toga jezika pridonose genitiv množine s nultim nastavkom, stariji nastavci i dvojina te etimološki pravopis. Svoja mišljenja o staroslavenskome, o književnom jeziku, o slavenskoj slozi Kurelac je izložio u knjizi Recimo koju (1860.). Govore u riječkoj gimnaziji, pjesme i proglase iz 1848. objavio je u djelu Fluminensia (1862.). Prevodio je klasične pisce i skupljao građu za rječnik (Barbarismi, Idiotismi, rukopisi). Po osebujnom jeziku, koji krase veliko jezično čistunstvo (Vlaške rěči u jeziku našem, 1872.; Mulj govora nespretna i nepodobna…, 1873.), vrstan stil i naglašena retorika, po polemičnom žaru, književnojezičnom modelu, predanosti svojim idejama Kurelac je bio jedinstvena osoba hrvatskoga narodnoga preporoda. Umro je u Zagrebu 1874. godine.
1911. Umro je Franjo Kuhač
Franjo Ksaver Kuhač (njem. Franz Xaver Koch), (Osijek, 20. XI. 1834. – Zagreb, 18. VI. 1911.) bio je hrvatski glazbeni pisac i povjesničar, melograf, folklorist, etnomuzikolog i skladatelj.
Diplomirao je u Pešti, a glazbeno znanje proširivao je u Leipzigu, Weimaru i Beču. Nakon povratka u Osijek djelovao je kao klavirski pedagog i zborovođa, a 12 godina je putovao po Hrvatskoj i drugim zemljama skupljajući narodno blago. Na području folkloristike najvažnija mu je zbirka Južno-slovjenske narodne popievke s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju, a zaslužan je za stvaranje i razvoj hrvatske glazbene terminologije. Pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u djelima Haydna i Beethovena. Okušao se i kao skladatelj kraćih klavirskih i vokalnih djela. Njegovo djelo Ilirski glazbenici dragocjen je dokument o preporodnim skladateljima.
Između 1878. i 1881. objavio je, uglavnom o svojem trošku, 16 svezaka u 4 knjige s ukupno oko 1600 narodnih napjeva svojega kapitalnog djela Južno-slovjenske narodne popievke. U idućih 30 godina objavio je veći broj knjiga, monografija, studija, prijevoda i članaka. Posebno su vrijedne Kuhačeve knjige Vatroslav Lisinski i njegovo doba, Ilirski glazbenici: prilozi za poviest hrvatskoga preporoda, Osobine narodne glasbe, naročito hrvatske, opsežna studija u tri sveska objavljena u Radu JAZU i drugo.
Kuhačeva ostavština i obilna korespondencija čuvaju se u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, arhivu HAZU i Hrvatskome državnom arhivu. – Kuhač je neosporno zaslužan poglavito zbog svojega komparativnog proučavanja narodnih pjesama, opisa i povijesti pučkih glazbala, ustanovljenja ilirskog razdoblja kao početka novije hrvatske umjetničke glazbe i izradbe hrvatske glazbene terminologije. Začetnik je hrvatske etnomuzikologije i glazbene historiografije jedan je od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika druge polovice XIX. stoljeća.
Na njegov poticaj Matko Brajša skupljao je hrvatske narodne napjeve u Istri.
1918. Praizvedba Gričke vještice
Dana 18. lipnja 1918. bila je premijera Gričke vještice u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Predstava je polučila nezapamćeni uspjeh. Dramatizaciju je prema svom romanu napravila sama autorica. Ulogu Nere Keglević glumila je Ančica Kernic, prvakinja drame HNK, a Sinišu Vojkffyja Hinko Nučić, porijeklom Slovenac. Ulogu Nerine bake grofice Rattkay odigrala je Paula Grbić. Kasnije je snimljen i film “Grička vještica”, za koji je scenarij također napisala sama autorica Marija Jurić Zagorka. U drugoj kazališnoj postavi Gričke vještice 1929. Neru je glumila slovenska glumica Vika Podgorska, a Sinišu slavni hrvatski glumac Dubravko Dujšin. Uspjeh predstave je bio toliki da je odjeknuo izvan granica Hrvatske.
Grička vještica je ciklus romana (sedam svezaka) hrvatske književnice Marije Jurić Zagorke.. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom “Tajna krvavog mosta” počinje izlaziti 1912. u Malim novinama, a tiska se u svescima.
1830. Rodio se Petar Matković
Petar Matković (Senj, 18. VI. 1830. – Beč, 25. III. 1898.) bio je hrvatski geograf
(vidi 25. ožujka).