1609. Rodio se Juraj Habdelić
Juraj Habdelić (Staro Čiče, 17. IV. 1609. – Zagreb, 27. XI. 1678.) bio je hrvatski moralno-poučni pisac i leksikograf.
1670. Uhićeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan uhićeni su u Beču na prijevaru. Tu dvojicu hrvatskih velikaša optužili su za sklapanje urote i podizanje ustanka protiv Leopolda I. Habsburškog, tadašnjeg vladajućeg kralja Hrvatske i Ugarske te cara Svetog Rimskog Carstva.
Zbog nastojanja bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam nastala je pobuna. Da bi se djelotvornije oduprli dvoru, ugarski velikaši se udružuju s hrvatskim i traže oslobođenje dijelova teritorija od Osmanlija smatrajući da će ponovno ujedinjenje zemalja krune Sv. Stjepana biti najbolja obrana od centralističkih težnji Habsburgovaca.
Nakon niza preokreta te pokušaja povezivanja s Francuskom i Venecijom, urotnici naposljetku čine očajnički pokušaj dogovora sa sultanom Mehmedom IV., ali izdajom iz vlastitih redova sve se doznaje na dvoru i urota je otkrivena. Nakon što su uvidjeli besmislenost daljnjeg djelovanja, Zrinski i Frankopan traže pomirenje i milost cara te su u travnju 1670. krenuli u Beč gdje su ih uhitili. Naveli su ih na ulazak u kočiju kneza Wenzela Eusebiusa von Lobkowicza, tadašnjeg visokog dužnosnika na carskom dvoru, a zatim su ih umjesto pred cara odveli u pritvor. Zrinskom i Frankopanu suđeno je za veleizdaju, a smaknuti su 30. travnja 1671. godine.
1869. Rodio se Oton Iveković
Oton Iveković (Klanjec, 17. IV. 1869. – Zagreb, 4. VII. 1939.) bio je hrvatski slikar iz razdoblja hrvatskoga historicizma (vidi 4. srpnja).
1881. Umro je Matija Mažuranić 
Matija Mažuranić (Novi Vinodolski, 4. II. 1817. – Feldhof kraj Graza, 17. IV. 1881.) bio je hrvatski književnik i putopisac.
U rodnome gradu izučio je kovački zanat. Često je putovao po Austriji te Srbiji i Bosni, dospio je i do Carigrada, a poslije je živio u rodnome mjestu baveći se građevinskim poduzetništvom. Bio je i gradonačelnik Novoga. Njegov Pogled u Bosnu, ili Kratak put u onu krajinu, učinjen 1839–40. po Jednom Domorodcu (1842.) prvi je cjelovitiji putopis u hrvatskoj književnosti. Djelo je bilo osobito zanimljivo onodobnomu čitateljstvu jer je obrađivalo slabo poznatu bosansku svakodnevicu, a oduševljeno ga je pozdravio već Stanko Vraz. Bez obzira na svrhu putovanja, Pogled u Bosnu može se čitati i kao pustolovna pripovijest s naglaskom na istočnjačkoj egzotici u duhu europskih romantičara. Kao građa poslužilo je i Matijinu bratu Ivanu u pisanju spjeva Smrt Smail-age Čengića.
1926. Umro je Herman Bollé
Herman Bollé (Köln, 18. X. 1845. – Zagreb, 17. IV. 1926.) bio je hrvatski arhitekt njemačkoga podrijetla.
Za boravka u Italiji (1875./76.) upoznao je biskupa J. J. Strossmayera i I. Kršnjavoga te 1876. preuzeo gradnju đakovačke katedrale i nadzor restauracije zagrebačke crkve sv. Marka po Schmidtovim planovima.
Po uzoru na gotičke ili renesansne oblike, ali i reminiscencijama na pučko graditeljstvo, izgradio je Bollé u Hrvatskoj više objekata pa se smatra jednim od najplodnijih i najuglednijih hrvatskih arhitekata (izdvajaju se gimnazija u Osijeku, Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu, Evangelička crkva i općina, zgrade Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole; kompleks Mirogoja – sve u Zagrebu). U romantičarskom duhu idealiziranja stila obnavlja i restaurira hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici (1878.–1883.), katedralu i nadbiskupski dvor (1880.–1905.) te više kaptolskih kurija (nakon 1880.) u Zagrebu. Po njegovim nacrtima izvedeni su detalji zagrebačke urbane opreme: meteorološki stup (1884.) i vodoskok na Zrinjevcu (1891.–1893.), ograda i portal Botaničkog vrta, ograda zgrade Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10 (1894.). Sudjelovao je u svim važnim pitanjima urbanističkog života: oblikovanja Zagreba, ostvario brojne projekte na području primijenjenih umjetnosti od namještaja do vitraja, nakita i posuđa. Jedan je od osnivača Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole (1882.) 1892. u njezinu okviru osniva i Graditeljsku školu koju vodi do umirovljenja 1914. Odgojio je naraštaje vrsnih obrtnika koji su Zagrebu osigurali glas važnog središta dekorativnih umjetnosti. S učenicima i nastavnicima sudjelovao je na velikim izložbama u svijetu (Trst, 1882.; Budimpešta, 1885. i 1886. te Pariz, 1900.).
Dobio je više odlikovanja i priznanja.
1963. Umro je Viktor Car Emin 
Viktor Car Emin (Kraj, 1. XI. 1870. – Opatija, 17. IV. 1963.) bio je hrvatski književnik i publicist, preporoditelj istarskih Hrvata.
U mladosti je radio u školama po Istri i u Opatiji. Zbog svoje protutalijanske aktivnosti morao se 1929. godine skloniti u Sušak. Nakon Drugoga svjetskog rata vratio se u Opatiju gdje je ostao do kraja života. Viktor Car Emin politički je angažman u suprotstavljanju talijanskim iredentistima i fašistima prenio i u svoje romane, pripovijetke i drame u kojima je prije svega bio zaokupljen svjedočenjem o hrvatskom identitetu Istre. Stoga su osnovne teme njegovih literarnih djela borba hrvatskoga puka u Istri, Rijeci i Hrvatskom primorju za očuvanje nacionalne svijesti te prikaz socijalnih prilika u toj regiji. Bio je tajnik i organizator “Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru”, povjerenik Matice hrvatske za Istru. Od 1951. bio je član JAZU. Za svoj rad primio je više nagrada i priznanja. U Opatiji mu je 1970. godine uređena Spomen-soba.
Pripadao je najznamenitijim Istranima svoga vremena koji su čuvali i štitili hrvatski nacionalni duh za burnih vremena talijanizacije Istre. Od zaborava je sačuvao znamenitu misao starih kapetana i mornara: Krepat, ma ne molat! (Crknuti, ali ne odustati!); priča “Kapitan Ciklon”, objavljena u kalendaru “Naš mornar”.
Djela:
Romani i pripovijetke: Na uzburkanom moru; Pusto ognjište; Usahlo vrelo; Iza plime; Starci; Pod sumnjom; Nove borbe; Između dva ognjišta; Presječeni puti; Vitez mora; Neznatni ljudi Kronika: Danuncijada
Drame: Zimsko sunce; Mrtva straža; Vicencica
Novele: Mali Učkarić.
2014. Umro je Zvonimir Milčec
Zvonimir Milčec (Zagreb, 3. IX. 1938. – Zagreb, 17. IV. 2014.) bio je hrvatski književnik, najpoznatiji po svojim djelima posvećenim gradu Zagrebu te pisac za djecu i novinar.
Grafičku školu i studij hrvatskoga jezika i crtanja završio u Zagrebu, a novinarsku školu u Beogradu. Surađivao je u Večernjem listu, bio je kolumnist Jutarnjega lista i urednik u nakladi »Bookovac«. Milčec je u pravom smislu riječi zagrebački pisac. Najpoznatiji su njegovi novinski feljtoni pisani u tradiciji A. Šenoe, A. G. Matoša i V. Majera u kojima je oživljavao zagrebačku prošlost, upozoravao na često ugrožen urbanitet, što je vješto spajao sa suvremenim temama. Feljtoni su objavljeni u knjigama Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, Pozdrav iz Zagreba, Zagreb je inače lijep, Fakat Zagreb, Seniori, Volite li Zagreb, Moj zagrebački rukopis, Zagrepčani i vaši i naši. U knjizi Galantni Zagreb predočio je prepisku A. Šenoe i njegove supruge Slavice, a Zagrebom se bavio i u dokumentarističkim knjigama Povratak bana (1990.), Zagreb gastro (1992.), Zagrebačka linija fronte (1992.), Zagrebački gradonačelnici (1993.) i dr. I njegova fikcijska proza bliska je feljtonima. U romanima za odrasle (U Zagrebu prije podne, 1973.; Čovjek od novina, 1997.) i zbirci Tekuće priče (2002.) do izražaja dolazi zagrebačka tematika i njegovo profesionalno novinarsko iskustvo, a u uspješnim romanima za djecu (Zvižduk s Bukovca, 1975.; Posljednji zvižduk, 1980.; Priča o novinama, 1981.) izgradio je i mitologiju svojega zagrebačkoga kvarta, Bukovca. Iako često iznimno sentimentalna, njegova je proza pisana jednostavnim stilom i duhovito što mu je priskrbilo dobru čitateljsku recepciju.
Nagrađen je novinarskom nagradom za životno djelo Otokar Keršovani 2009., dobio književne nagrade: Grigor Vitez 1976. i Mlado pokoljenje 1977. te Nagradu grada Zagreba 1994.
Većina knjiga izašla mu je u ponovljenim izdanjima. Prevođen je na ruski i poljski, engleski i njemački, a neke su knjige poslužile kao predlošci za televizijske dokumentarne serije, igrano-dokumentarne filmove i kratke umjetničke filmove, a za koje je autor ujedno i scenarist zajedno s redateljem Mladenom Juranom.
Cjelokupni književni i novinarski rad Zvonimira Milčeca vezan je uz rodni Zagreb i apsolutni je rekorder u objavljenim podliscima i kolumnama o Zagrebu po novinama (više od pedeset godina redovito svaki tjedan). Sudjelovao u inicijativi podizanja spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj (rad akademskoga kipara Stjepana Gračana), 1991. Aktivan u povratku Fernkornovog spomenika banu Jelačiću 1990., a zahvaljujući njegovoj inicijativi i organizaciji Zagreb se 1988. odužio Augustu Šenoi postavljanjem brončanoga spomenika Marije Ujević u pjesnikovoj rodnoj Vlaškoj ulici.