1869. Umro je Ivo Visin
Ivo Visin (Prčanj, Crna Gora, 3. XI. 1806. – Prčanj, 17. VIII. 1869.) bio je hrvatski pomorski kapetan i istraživač.
Pomorsku školu pohađao u rodnome mjestu. Svojim brikom Splendido (dug 30 m) s 11 članova posade izveo 1850–52. nekoliko putovanja iz Crnoga mora u sjevernu Europu; Dana 11.veljače 1852. krenuo iz Antwerpena na put oko svijeta, s kojega se vratio u Trst 30. kolovoza 1859., preplovivši 101.297 morskih milja. Bio je to prvi brod koji je pod austrijskom zastavom oplovio svijet, a Visin je postao šestim čovjekom kojemu je to uspjelo.
Za taj ga je pothvat car Franjo Josip I. 1860. na ratnome brodu Belone u Trstu odlikovao bijelom počasnom zastavom Merito Navali, za zasluge u trgovačkoj mornarici, te Viteškim carskim križem reda Franje Josipa. Iste godine Visin je postao počasnim građaninom Trsta. Merito navali i svečana povelja kojom se kapetana poziva na dodjelu priznanja čuvaju se u župnoj crkvi u Prčanju (Bogorodičin hram).
Njegova kuća (Kuća tri sestre) kulturno je dobro općine Kotor.
1892. Otvoren zagrebački Glavni kolodvor
Gradnja zgrade Glavnoga kolodvora, koji se na početku zvao Državni kolodvor, počela je 1890., a projekt za zgradu izgradio je arhitekt Državnih ugarskih željeznica Ferenc Pfaff. Zgrada Glavnoga kolodvora registrirana je kao kulturno dobro, oblikovana je u neoklasicističkom stilu, ukrašena je skulpturama i dekoracijama te dugačka 186,5 metara.
1987. Umro je Oktavijan Miletić 
Oktavijan Miletić (Zagreb, 1. X. 1902. – Zagreb, 17. VIII. 1987.) bio je hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i glumac.
Oktavijan Miletić bio je prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, zbog toga ga se drži utemeljiteljem hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.
Od najranijega djetinjstva zainteresiran za film: u njegovoj se obiteljskoj kući u Zagrebu 1917. snimao prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu Arsena Maasa.
Među pionirima je jazza u Hrvatskoj; u drugoj polovici 1920-ih svirao je saksofon u sastavu Zagreb Syncopators, a 1930-ih u sastavu Toranj.
Filmom se amaterski počeo baviti nakon 1926. godine. Snimio je kratkometražne filmove koji su mu donijeli ugled utemeljitelja filmske umjetnosti u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji: Ah, bješe samo san! (1932.), nagrađen na natječaju Photokino-Verlaga u Berlinu, Amadeus Nickelnagel (1932.), Poslovi konzula Dorgena (1933.), nagrađen na međunarodnom natječaju kinoamatera u Parizu, Strah (1933.), Faust (1934.), nagrađen na Prvom sveslavenskom natječaju u Zagrebu i na međunarodnom natječaju kinoamatera 1935. u Barceloni, Zagreb u svjetlu velegrada (1934.) i Nocturno (1935.), nagrađen srebrnom medaljom u konkurenciji amaterskoga filma na IV. bijenalu u Veneciji 1936. Okušao se i u animiranom filmu, a 1935. među utemeljiteljima je Kinokluba Zagreb.
Od 1932. Miletić djeluje u profesionalnoj kinematografiji, ostvarivši velik broj naručenih i namjenskih, mahom turističkih i industrijskih filmova za razne naručitelje (Od Zagreba do Raba (1938.) i Hrvatski seljački život (Kroatisches Bauernleben, 1942.). Njegov prvi profesionalno producirani igrani film Šešir (1937.), ujedno njegov prvi ozvučeni film (s glazbom, ali bez dijaloga).
U NDH angažiran je u Državnom slikopisnom zavodu »Hrvatski slikopis« (Croatia film), u čijoj produkciji režira dokumentarno-igrani (tzv. Kultur-film) Barok u Hrvatskoj (1942.) te prvi hrvatski dugometražni zvučni igrani film Lisinski (1944.).
Nakon II. svjetskog rata ograničio se na snimateljski rad pa snima neke od prvih jugoslavenskih dokumentarnih filmova, prvi poslijeratni igrani film hrvatske produkcije Živjeće ovaj narod (Nikola Popović, 1947.), a potom kao direktor fotografije ostvaruje više igranih filmova u režiji više autora. Potkraj karijere režirao je dva dokumentarna filma, Juraj Dalmatinac (1977.) i Talijin trag (1978.).
Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o filmskoj kulturi TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada na Danima hrvatskog filma Oktavijan koja se dodjeljuje u više kategorija. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967.).
1990. Utemeljena Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA)
Utemeljena je Zakonom o Hini koji je usvojen u Hrvatskom saboru 26. srpnja 1990. Prvu vijest Hina je emitirala 17. kolovoza 1990. Novim Zakonom o Hini iz listopada 2001. ona je preustrojena u javnu ustanovu Republike Hrvatske.
Djelatnost je Hine prikupljanje i razašiljanje što potpunijih činjeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbivanjima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života. Tu djelatnost Hina obavlja kao javnu službu samo u slučajevima elementarnih nepogoda, epidemija, izvanrednog ili ratnog stanja.
Svoje opće servisne vijesti i informacije Hina je dužna staviti na raspolaganje svim pretplatnicima u Republici Hrvatskoj pod jednakim uvjetima.
1990. Balvan revolucija
Hrvatska vlada zaključila je kako je referendum o tzv. srpskoj autonomiji u Republici Hrvatskoj neustavan. Srbi u Benkovcu, Obrovcu, Kninu i dr. se okupljaju, naoružavaju, dižu barikade, preprečavaju ceste i željezničke pruge (balvani). Tri helikoptera hrvatskog ministarstva unutarnjih poslova (MUP-a) koji su letjela prema Kninu, zbog uspostave reda, presrela je eskadrila MIG-ova JNA i vratila u Zagreb. Načelnik Generalštaba te već srbizirane Armije Blagoje Adžić zaprijetio je Hrvatskoj osvetom ako u Hrvatskoj „padne i jedna glava“ (srpska).
2015. Umro je Arsen Dedić 
Arsen Dedić (Šibenik, 28. VII. 1938. – Zagreb, 17. VIII. 2015.) bio je hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor.
Autor je i izvođač više desetaka šansona te pobjednik mnogih glazbenih festivala. Napisao je, skladao i izveo brojne dojmljive ljubavne i misaone pjesme te je svojim izvornim stilom stekao mnogobrojne poklonike. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga, s kojima je često surađivao, i Jacquesa Brela, koji je svojim likom i djelom snažno utjecao na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskoga govora, koji ga je najviše i obilježio. Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent i svirač. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića, Ujevića, Goloba i mnogih drugih. Njegove su pjesme prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, primjerice Gabi Novak, klape i Ibricu Jusića. Veliki dio njegova opusa čini primijenjena glazba za televiziju, film i kazalište. Bio je član Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga društva pisaca. Poznat je i pod pridjevcima pjesmar, akademski težak i pjesnik opće prakse. Ocijenjen je “najkompletnijim i najvažnijim kantautorom u povijesti hrvatske popularne glazbe čiju pjesničku profinjenost na (…) glazbenoj sceni nije dosegao nitko.
Napisao je brojne zbirke pjesama, glazbu za osamdesetak filmova, izdao preko četrdeset nosača zvuka, potpisao čak 150 glazbenih kulisa za kazališne predstave, pisao za djecu… Naš najveći kantautor, samouki slikar čije slike nisu bile na prodaju, flautist i ljubimac žena, bio je osoba je britkog jezika, istodobno nježan i ciničan, sramežljiv i eksplozivan, nostalgičan i srčan. Nezaboravne pjesme: Kuću pored mora, Moderato cantabile, Čovjek kao ja, Želim zadržati ljeto, Stara cura, Moj brat, Čovjek i pas, Sanjam te, Pjevam da mi prođe vrijeme, Ni ti ni ja, Ako si pošla spat, Vraćam se, Ono sve što znaš o meni, Prazna obećanja, Sve bilo je muzika, Ne plači, O, mladosti, Takvim sjajem može sjati, Balada o prolaznosti, Tvoje nježne godine, Pamtim samo sretne dane, Zaludu me svitovala mati, Vratija se Šime, Sve ti sritno bilo, Rodija se sin, Dida moj, Ni u moru mire i mnoge druge.
Dobio je: više državnih odlikovanja, Nagradu Josip Štolcer Slavenski, Porin, književnu nagradu Kiklop, Nagradu „Vladimir Nazor“ te druge nagrade i priznanja.