1242. Zlatna bula
Hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. izdao je 16. studenoga 1242. Zlatnu bulu kojom je zagrebački Gradec dobio status slobodnog kraljevskog grada.
Zlatna bula je bila osnovni gradski zakonik, odnosno kazneno-pravni i sudski dokument. Gradec je dobio pravo podizanja zidina te je izuzet od banske i županijske vlasti te podređen izravno kralju. Također dozvoljeno je naseljavanje novih stanovnika, prije svega povlasticama privučeni obrtnici i trgovci, koji bi svojom djelatnošću podigli gospodarsku moć grada te po potrebi sudjelovali u njegovoj obrani.
Građanima Gradeca obećana je naknada štete ako bi bili napadnuti i opljačkani na području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a bili su i oslobođeni plaćanja daća (cestarina, mostarina) unutar granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Gradecu je dana i znatna administrativno-upravna autonomija, prije svega slobodno pravo izbora gradskoga suca, kojega je Gradsko vijeće imalo pravo birati svake godine. Za gospodarski razvoj Gradeca važno je bilo stečeno pravo održavanja dnevnih i tjednih sajmova, kao i stjecanje velikoga zemljoposjeda, čija je sjeverna granica bila vrh Medvednice, zapadna potok Vrapčak, a južna rijeka Sava.
U Zlatnoj buli navedene su i obveze građana Gradeca. Tako su u slučaju kraljeva vojnog pohoda u Primorje, Korušku ili Austriju trebali poslati 10 potpuno naoružanih vojnika. U slučaju kraljeva posjeta Gradecu, građani su trebali za njegov i objed njegove pratnje osigurati „12 volova, 1000 kruhova i 4 bačve vina“, a također su imali obvezu ugostiti hercega Slavonije (ako je član kraljevske obitelji) i bana. Jedna od težih obveza građana bila je obveza utvrđivanja Gradeca i obnove gradskih zidina na vlastiti trošak. Osim ove zadnje obveze ostale su stupale na snagu pet godina nakon izdavanja Zlatne bule.
Godine 1266. Bela IV. potvrdio je građanima Gradeca odredbe Zlatne bule te ih je, zbog velikih troškova koje su imali oko utvrđivanja grada, obnove domova i gradnje novih kuća, oslobodio prije spomenute vojne obveze i drugih davanja. Već sljedeće godine oslobodio ih je i plaćanja carine zvane tridesetina.
Original Zlatne bule sačuvan je, danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu.
1673. Umrla je Katarina Zrinska
Hrvatska plemkinja Katarina Zrinska, supruga smaknutog bana, umrla je 16. studenoga 1673. godine. Bila supruga hrvatskog bana Petra Zrinskog, koji je smaknut 1671. godine zbog sudjelovanja u uroti. U tom je kontekstu Katarina poznata po oproštajnom pismu koje joj je Petar napisao, a zanimljivo je da je i sama sudjelovala u spomenutoj uroti.
Nakon propasti urote, Katarina je završila u samostanu dominikanki u Grazu, zajedno sa svojom kćeri Aurorom Veronikom.
Katarina Zrinska jedna je od prvih žena u banskoj Hrvatskoj koje su se bavile pisanjem književnih tekstova. Bavila se prevođenjem jer je znala više jezika.
1896. Umro je Josip Šokčević 
Josip Šokčević (Vinkovci, 7. III. 1811. – Beč, 16. XI. 1896.) bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, podmaršal i barun.
Završio je Vojnu akademiju u Bečkome Novome Mjestu (1830.) i brzo je napredovao u vojnoj karijeri. Sa 38 godina postaje general bojnik, a u 46. godini života postaje podmaršal. Istaknuo se u opsadi i osvojenju Venecije, bio je zapovjednik u Petrinji i u Srijemskoj Mitrovici. Godine 1858. imenovan je zamjenikom bana Josipa Jelačića i tajnim savjetnikom te vrhovnim kapetanom, guvernerom i zapovijedajućim generalom u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon Jelačićeve smrti bio je imenovan vrhovnim kapetanom i generalom u Banatu. Naslovnim vlasnikom 78. osječke pukovnije postao je 1860., a iste godine doživotnim članom Carevinskoga vijeća, banom, generalom cjelokupne vojske u Trojednoj Kraljevini, guvernerom grada Rijeke i vrhovnim predsjednikom Banskoga stola.
Pošto je Listopadskom diplomom 1860. bilo vraćeno ustavno stanje u Monarhiji, iste godine sazvao je Bansku konferenciju radi donošenja izbornoga reda za saziv Hrvatskoga sabora (1861.), koji je pokušao riješiti državnopravno pitanje Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj i Austriji. Podupirao je Samostalnu narodnu stranku na čelu s Ivanom Mažuranićem koja je pokušavala sklopiti dogovor s Austrijom prije no što se ona nagodi s Ugarskom. No isključivanjem Hrvatske iz pregovora o novom ustrojstvu Monarhije i sklapanjem Austro-ugarske nagodbe (1867.), bili su srušeni temelji politike Samostalne narodne stranke, koju je i ban Šokčević zastupao; on je 27. 6. 1867., na vlastitu molbu, bio riješen banske časti i 1868. umirovljen. Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove. U njegovu mandatu započinje gradnja glavnih željezničkih pruga, a uz njegovu je pomoć u Zagrebu organizirana Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska gospodarska izložba.
1905. Osnovna Družba „Braće Hrvatskoga Zmaja“
Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« (akr. DBHZ, lat. Societas “Fratres Draconis Croatici”), hrvatsko bratstvo i kulturna udruga utemeljena na načelima prijateljstva, bratstva, dragovoljnosti, kolektivnog rada i odlučivanja, sa svrhom da čuva i obnavlja hrvatsku kulturnu baštinu i oživljuje uspomenu na događaje iz hrvatske prošlosti i na zaslužne Hrvate.
Družbu su u Zagrebu obnovili 16. studenoga 1905. godine Emilij Laszowski i Velimir Deželić stariji, iako se ona u stvarnosti i nije ugasila, njezini vitezovi bili su među članovima hrvatskoga plemstva od osnutka. Družba je pravni sljednik hrvatskih vitezova zmajskoga reda Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova) hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškoga, utemeljenog 1408. godine, u kojem su tada većinu činili hrvatski plemići. Plemićki sloj hrvatskoga društva sačuvao je postojanje staroga reda te ga je prenio na obnovljenu zmajsku družbu. Osnovna zadaća družbe je kao i nekada sačuvati Hrvatsku katoličku kulturu i domovinu od nevjernika i krivovjeraca. Pravila Družbe potvrđena su 1906. godine, ali su više puta mijenjana i dopunjavana. Rad Družbe vodi Meštarski zbor koji se prema sadašnjim pravilima sastoji od Velikog meštra i 10 meštara, a bira se na 5 godina. U svojim je redovima Družba imala velik broj istaknutih imena hrvatske kulture i javnoga života; sudaca, odvjetnika, gospodarstvenika, svećenika, osoba koje su radile u državnoj i gradskoj upravi te osoba mnogih drugih zanimanja.
Preimenovanje, zabrana rada i obnova rada
U razdoblju Nezavisne Države Hrvatske Družba je bez znanja članstva 19. XI. 1941. zakonskom odredbom pretvorena u državnu ustanovu pod nazivom »Vitežki Red Hrvatskoga Zmaja«, ali je ponovno uspostavljena u starom svojstvu i s izvornim nazivom 7. V. 1945. Izrazito hrvatski i domoljubni rad zmajevaca 1905–46., koji se odvijao i preko zmajskih stolova (Dubrovnik), stekao je mnogo zasluga. Do nepravednoga raspuštanja i zabrane odlukom Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske 4. III. 1946. zmajevci su postavili mnogobrojne spomen-ploče i podignuli mnoge spomenike kako bi za buduće naraštaje očuvali uspomenu na znamenite Hrvate. Posmrtne ostatke Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana iz Bečkoga Novoga Mjesta prenijeli su u zagrebačku prvostolnicu (1919.), kao i posmrtne ostatke Eugena Kvaternika i njegovih sudrugova (1921.), podignuli su spomenik hrvatskoj himni u Zelenjaku (1935.), osnovali Gradsku knjižnicu, Gradski arhiv, Gradski muzej (1907.), Društvo za spasavanje (1909., danas Hitna pomoć) u Zagrebu, spasili od rušenja Kamenita vrata, uredili grob dr. Anti Starčeviću u Šestinama, potaknuli veliku nacionalnu proslavu 1000. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva (1925.) i podignuli velik glagoljski natpis u zagrebačkoj katedrali (1944.). Družba je stekla stari grad Ozalj (1928.), u kojem je uredila muzej i knjižnicu, te kaštel Bakar (1935.). Zabrana djelovanja i dugogodišnji prekid rada nisu mogli iskorijeniti Družbu.
Kada je uspostavljena Republika Hrvatska, Družba je obnovljena u Zagrebu 23. VI. 1990., a svečano ponovno uspostavljena 16. XI. 1990. Sjedište joj je u Kuli nad Kamenitim vratima, koju je Družba obnovila (1993–99.) kao svoje zmajsko ishodište i simbol grada Zagreba. Zmajevci su za Domovinskoga rata (1991–95.) moralno i materijalno pomagali hrvatske branitelje, preuzeli školovanje djece poginulih boraca, postavili mnoge spomen-ploče, podignuli i obnovili mnoge spomenike, objelodanili niz kulturnih i znanstvenih edicija, organizirali velik broj znanstvenih simpozija i predavanja te objavili leksikografsku ediciju Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996.). Družba je pred Kamenitim vratima podignula kip svojemu zaštitniku sv. Jurju (1994.), potaknula uređenje Hrvatske grude (Sokolska mogila) u Maksimiru (1994.), uredila grob Justine Mihanović Petropoljske, majke Antuna Mihanovića, i uredila spomen-područje Hrvatskoj majci u Velikoj Erpenji (1997–99.), potaknula povratak spomenika Gjuri Deželiću, ocu hrvatskog vatrogastva, na njegovo prvotno mjesto u ulici Gj. Deželića (1998.) te podignula spomenik dr. A. Starčeviću, ocu domovine, u Zagrebu (1999.). Družba se djelotvorno uključila u obnovu razrušenih hrvatskih crkava i kulturnih ustanova. Trg ispred Kamenitih vrata nosi ime Družbe od 1995.
1910. Umro je Ivan Kozarac 
Ivan Kozarac (Vinkovci, 8. II. 1885. – Vinkovci, 16. XI. 1910.) bio je hrvatski književnik, romanopisac, pisac pripovjedaka i pjesnik.
U drugome razredu gimnazije napustio školovanje i zaposlio se kao pisarski vježbenik u Kotarskome sudu u Vinkovcima, 1909. zaposlio se kao perovođa Nakladnoga fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja u Zagrebu. U ljeto 1910. otišao je u bolnicu za liječenje tuberkuloze Brestovac, odakle se, neizliječen, vratio u Vinkovce. U književnosti se javio 1903. pjesmom U Život u Viencu. Njegov se književni rad može podijeliti u dva veća bloka. Prvi čine djela nastala 1902–06. i obuhvaća prve pjesme te nekoliko proznih crtica što ih je objavljivao u Zvonu, Svjetlosti, Ilustrovanom obzoru, Našoj slozi, Savremeniku, Viencu, Hrvatskom kolu i dr., i to pod pseudonimima i šiframa: Kerepov, Kosan, Olgin i dr. Drugi blok obuhvaća prvu knjigu kratkih proza Slavonska krv (1906.), jedinu objavljenu za autorova života, te tri knjige objavljene 1911., godinu dana nakon autorove smrti: Pjesme, Izabrane pripovijetke i roman Đuka Begović (objavljen u nastavcima 1909. u Ilustrovanom obzoru).
Godine 1910. objavljuje pjesmu Milovo sam, koju je posvetio Mariji Kozarac, udanoj Guttman u koju je Kozarac bio zaljubljen, no kako su bili u krvnom srodstvu ta ljubav nije bila moguća. Njih dvoje se još nazivaju i šokačkim Romeom i Julijom, a 2016. je otkriven spomenik posvećen njima.
Djela su mu prevedena na češki, poljski i slovenski jezik. Za života je napisao oko 60 pjesama, oko 40 crtica i novela, roman i autobiografiju. Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović. Njemu u čast se u Vinkovcima održava manifestacija Dani Josipa i Ivana Kozarca.
1924. Umro je Milan Lenuci 
Milan Lenuci (Karlovac, 30. VII. 1849. – Zagreb, 16. XI. 1924.) bio je hrvatski urbanist.
Diplomirao 1873. na Tehničkoj visokoj školi u Grazu. Djelovao u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu od 1874., kao gradski inženjer od 1882., kada je kao prvi projekt industrijskoga dizajna oblikovao Sustav javnih stuba za povezivanje prema Gornjem gradu ili unutar njega.
Kao ravnatelj Gradskoga građevnoga ureda (1891–1912.; od 1896. građevinski tehnički savjetnik) preuzeo cjelokupno prostorno i urbanističko planiranje Zagreba, od manjih urbanističkih zahvata do razvojnih makroplanova.
Lenuci je projektirao vlastitu palaču na Strossmayerovu trgu 11 te planinarske objekte na Medvednici, Plešivici i Ivanščici. Bio je suutemeljitelj 1874. Hrvatskoga planinarskog društva, Sklizačkoga kluba te Hrvatskoga sokola. Uredio je klizalište 1874., gdje se danas nalazi Dom Hrvatskoga sokola na Trgu Republike Hrvatske, u gradnji kojega je i sudjelovao (1881–83.). Od 1878. upravljao je Gradskim vodovodom (sudjelovao u izgradnji prve vodovodne mreže, 1881–89.), a nakon potresa 1880. djelovao je i u Gradskome potresnom povjerenstvu.
Najpoznatije djelo, tzv. Zelena ili Lenucijeva potkova (realizirana većinom između 1880-ih i 1920-ih), najveće urbanističko ostvarenje historicizma u Hrvatskoj, nastalo je na temelju niza projekata, u kojima je nastavio razvijati ideju perivojnoga okvira oko novoga gradskog središta, Donjega grada. Izradio je i studije pojedinih trgova (Starčevićev, 1900; Mažuranićâ i Marulićev, 1901., 1903., 1906).
Od 1893. do 1911. izradio je seriju studija regulacija Dolca, Kaptola i bloka istočno od Jelačićeva trga (Bakačeva–Vlaška–Palmotićeva ulica), a posebno se ističe projekt iz 1896., izložen na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (potom objavljen u berlinskom Deutsche Bauzeitungu 1897.), u kojem je pokušao riješiti probleme regulacije i uključenja Kaptola i njegovih podgrađa u novo donjogradsko središte.
Stvarajući pod utjecajem velikih ideja gradogradnje historicističkoga razdoblja i moderne, razvijao je viziju Zagreba kao idealne moderne europske metropole.
Milan Lenuci preminuo je u Zagrebu 1924. godine.
2012. Na Haaškom sudu oslobođeni su hrvatski generali
Dana 16. studenoga 2012. godine na Haaškom sudu pravomoćnom presudom oslobođeni su od svih optužbi i pušten na slobodu hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač.
2016. Umro je Tomislav Neralić 
Tomislav Neralić (Karlovac, 9. XII. 1917. – Zagreb, 16. XI. 2016.) bio je hrvatski operni pjevač, bas.
Diplomirao je 1941. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je član opere HNK u Zagrebu godine (1940–43.), Bečke državne opere (1943–47.), ponovno u Zagrebu (1948–55.), a od 1955. do 1995. u Njemačkoj operi u Berlinu. Ostvario je 163 operne uloge, 46 dionica u vokalno-orkestralnim djelima i nekoliko ciklusa pjesama, nastupivši oko četiri tisuće puta u osamdesetak gradova svijeta. S jednakim je uspjehom pjevao uloge dramskoga baritona i basa, na različitim jezicima, različitih stilskih odrednica i izveo dojmljive antologijske kreacije komičnih kao i dramskih likova. Napose se istaknuo u operama R. Wagnera, te G. Verdija, Ch. Gounoda, J. Offenbacha, G. Puccinija, G. Rossinija, W. A. Mozarta, A. P. Borodina, L. van Beethovena, R. Straussa, I. Stravinskoga, J. Gotovca, I. Zajca i I. Brkanovića.
Bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.