1901. Počeo je voziti Samoborček 
Samoborček je naziv za vlak, odnosno uskotračnu željeznicu koja je spajala Zagreb sa Samoborom od 1901. do 1979. godine. Željeznica je predana u javni promet 16. siječnja 1901. i taj dan se smatra njezinim rođendanom. Samoborček je prometovao prugom širine 760 mm. Pruga je najprije bila dugačka 19 km, a početkom 1950-ih produžena je do Bregane za potrebe tada novoosnovane tvornice “Vladimir Bakarić” u Bregani.
Popularni Samoborček desetljećima je prevozio putnike i izletnike na relaciji Zagreb – Samobor. Uvijek je bio pun kao šipak jer je bio omiljen izletnicima. Atmosfera u starom Samoborčeku najbolje se može vidjeti i osjeti ako se pogleda kultni film Tko pjeva zlo ne misli.
1911. Rodio se Zvonimir Kulundžić
Zvonimir Kulundžić (Osijek, 16. I. 1911. – Zagreb, 27. XII. 1994.) bio je hrvatski publicist, književnik, književni kritičar, bibliolog i povjesničar (vidi 27. prosinca).
1962. Umro je Ivan Meštrović 
Ivan Meštrović (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883. – South Bend, SAD, 16. I. 1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.
Nakon kraćega naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, otišao je u Beč; ondje se isprva školovao kod Otta Königa, potom na Akademiji (1901.–1906.) gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner. Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je put javno izložio svoja djela. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za I. svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada (bio je rektor Akademije u Zagrebu, 1923.–1942.); od 1934. član je JAZU (danas HAZU). God. 1942. emigrirao je u Italiju i Švicarsku, a 1947. u SAD. U SAD-u bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, potom od 1955. u South Bendu.
Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, Izvor života, Sjećanje); neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života, a druga oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus). U tom je ciklusu ostvario svoja najistaknutija djela (Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko). Ciklus reljefa s prizorima iz Kristova života nalaze se većim dijelom u kapeli Sv. križa u Kašteletu u Splitu. Potkraj I. svjetskoga rata javili su se vedriji tonovi u djelima na temu figure s glazbalom (Anđeo s frulom, Daleki akordi, Djevojka s lutnjom). U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica (Žena s violinom, Kontemplacija, serija mramornih ženskih aktova suspregnute čulnosti – Sanjarenje, Plesačica, Žena kraj mora, Psihe, Čekanje). U tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić, Split; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Tomislav Krizman, Moja majka, Ruža Meštrović, Vladimir Becić, Johann Wolfgang Goethe, Olga Meštrović, Mate Meštrović).
Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920.–1923.; Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, 1926.–1932.; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934.–1938.; Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938.). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, nadahnutu starohrvatskim crkvicama (1938.) i reprezentativnu obiteljsku palaču (1931.–1939.), danas Galerija Ivana Meštrovića te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine (1937.–1941.) u Splitu. Galerija čuva i u stalnom postavu izlaže većinu njegovih djela, a s parkom skulptura čini jedinstvenu cjelinu; obnovljena je i s novim postavom otvorena za javnost 1998.
Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti; tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova, među kojima se ističu Rimska Pietà te Job, Atlantida i Perzefona.
Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Snažno je utjecao na suvremenike.
Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile,1970.).
Darovnicom svojem narodu ostavio je 1952. godine mnoga svoja djela, kuće i atelijere u Zagrebu i Splitu te obiteljsku grobnicu kraj Otavica. Sabor RH je 1991. godine donio Zakon o Fondaciji Ivana Meštrovića koja je 2007. izmjenom zakona preimenovana u Muzeje Ivana Meštrovića.
Ivan Meštrović preminuo je 17. siječnja u South Bendu, a sahranjen, po njegovoj želji, u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama (Mauzolej obitelji Meštrović) 24. siječnja 1962. Tijelo je trebalo biti izloženo dva dana u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, a dva dana u crkvi Sv. Križa u Splitu, ali to komunističke vlast nisu dopustile.
1982. Umro je Josip Andreis
Josip Andreis (Split, 19. III. 1909. – Zagreb, 16. I. 1982.) bio je hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe.
Završio je romanistiku (talijanski, francuski) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Kompoziciju je učio privatno kod I. Paraća. Najprije je bio gimnazijski profesor (Šibenik, Herceg Novi, Split), potom profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1948.–1972.). Redoviti član JAZU (danas HAZU), predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja) te dobitnik nekoliko nagrada, odličja i priznanja. Godine 1975. dobio je Nagradu za životno djelo.
Andreis je najzaslužniji kao povjesničar glazbe bez premca u Hrvatskoj u XX. st. Njegova Povijest glazbe izašla je od 1942. do 1976. u četiri izdanja s različitim naslovima, da bi u posljednjoj verziji u tri sveska do danas ostala jedinom općom enciklopedijskom poviješću glazbe hrvatskog autora. Andreis je i prvi glavni urednik Muzičke enciklopedije u Hrvatskoj (I. izdanje u 2 sveska 1958.–1962.).
1986. Umro je Stjepan Šulek 
Stjepan Šulek (Zagreb, 5. VIII. 1914. – Zagreb, 16. I. 1986.) bio je hrvatski skladatelj, violinist, dirigent, glazbeni pedagog i akademik.
Studirao je violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (V. Huml), a iz kompozicije se obrazovao samostalno te povremenom podukom kod Blagoja Berse. Isprva je djelovao kao komorni glazbenik i dirigent, a od 1947. kao profesor kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Odgojivši generacije suvremenih hrvatskih skladatelja Šulek je značajno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj. Njegov vlastiti rad obilježavaju visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće.
Skladao je pretežito opsežna djela za orkestar. Skladateljski mu opus obuhvaća osam simfonija, četiri Klasična koncerta (za orkestar), deset solističkih koncerata te drugih djela, u kojima se potvrdio kao izraziti simfoničar. Sličnoga se skladateljskog pristupa nije odrekao ni u svojim dvjema operama, Koriolanu i Oluji.
Imao je konzervativna stajališta o glazbi XX. stoljeća pa se sukobio s avangardnim skladateljima okupljenima 1960-ih i 1970-ih oko Muzičkoga biennala Zagreb, nerijetko njegovim bivšim studentima. No u cjelini, njegov pozitivni utjecaj na glazbenu sredinu u kojoj je djelovao neupitan je i na skladateljskom i na pedagoškom planu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1973.). Od 1993. godine utemeljena je glazbena nagrada Stjepan Šulek.
1996. Porinuta je hrvatska diverzantska podmornica
P-01 Velebit bila je prva i jedina podmornica u sastavu Hrvatske ratne mornarice. Porinuta je 16. siječnja 1996. godine. To je diverzantska mini (džepna) podmornica konstruirana za obavljanje diverzantskih zadaća, polaganja mina, obavljanje ophodnje i izviđanja te druge specijalne zadaće. Ovisno o zadatku, mogla je nositi četiri diverzantske ronilice R-1 ili 12 diverzantskih priljepak-mina ili od 4 do 6 na dnu ležećih mina.