1801. Rodio se Josip Jelačić
Josip Jelačić (Petrovaradin, danas dio Novoga Sada, 16. X. 1801. – Zagreb, 20. V. 1859.) bio je grof, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (vidi 20. svibnja).
1895. Studenti spalili mađarsku zastavu u Zagrebu
Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića 16. listopada 1895. bio je izraz studentskog bunta protiv mađarizacije u Hrvatskoj. Zagrebački sveučilištarci, prilično revoltirani diktatorskom politikom hrvatskog bana Khuena Héderváryja htjeli su skrenuti pozornost kralju Franji Josipu I. na Khuenovu samovolju i nasilje u Hrvatskoj povodom njegovog posjeta i otvaranja nove zgrade HNK.
U čast dolaska Franje Josipa u Zagreb podignut je veliki slavoluk kod današnje zgrade Društva sv. Jeronima na Trgu kralja Tomislava. Po protokolu na tome slavoluku imale su se podignuti dvije zastave: carsko-kraljevska, crno-žuta habsburška zastava Franje Josipa i hrvatska zastava, odnosno trobojnica. Međutim, na prvome katu zgrade Društva sv. Jeronima nalazilo se je Ravnateljstvo mađarskih željeznica, pa su mađarski činovnici neočekivano i izvan protokola ujutro oko sedam sati postavili na slavoluk i mađarsku službenu i državnu zastavu s krunom sv. Stjepana. Takva mađarska zastava je stršila nad hrvatskom i habsburškom, službeno stavljenima po protokolu. Ogorčenost Hrvata dosegnula je vrhunac, posebno među studentima Zagrebačkoga sveučilišta.
Car je doputovao u Zagreb vlakom 14. listopada 1895. U jednom vagonu željezničke kompozicije kojom je Franjo Josip preko Pešte došao u Zagreb bila je i „mađarska zemlja“ s Rakoškog polja, gdje su se krunili mađarski vladari krunom sv. Stjepana. Tepih na koji je na zagrebačkom kolodvoru Franjo Josip stupio bio je posut „mađarskom zemljom i pijeskom“, što je, dakako, golemu većinu Hrvata koji su dočekali svoga kralja (Franjo Josip je Hrvatsku posjetio kao hrvatski kralj) uvelike razljutilo. Na dočeku na zagrebačkom kolodvoru prisustvovala je i svečana studentska četa. Već tada, uzvicima „Slava Jelačiću“ dok su prolazili pokraj njegova spomenika i odbijanjem prolaska ispod prigodnog slavoluka, na kojem se nalazila mađarska zastava, demonstriraju svoje protumađarsko raspoloženje. Na sastancima održanim 15. i 16. listopada studenti su se dogovorili da će svoje nezadovoljstvo mađaronskom politikom iskazati javnim paljenjem mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića. Dogovoreno je da na zastavi ne smiju biti carsko znakovlje vladajuće habsburške dinastije ni kruna sv. Stjepana, da se dvor ne bi osjetio povrijeđen tim činom. Jedan od studenata naručio je kod Margarete Mastler, 18-godišnje modistice iz Zagreba, šivanje zastave u mađarskim bojama, koju su kasnije namjeravali spaliti. Po drugim izvorima, sašila ju je Zagrepčanka Irena Hirschl, r. 1872.
Zadnji dan kraljeva posjeta bio je 16. listopada. Svečana studentska četa bila je postrojena između 10 i 11 sati pred gradskom vijećnicom, dok je u nju ulazio kralj, a zatim su u povorci krenuli prema Trgu bana Josipa Jelačića. Prema opisima sudionika, na čelu povorke nalazilo se 30-ak galaša, to jest studenata u svečanoj gala odori naoružanih paradnim sabljama, predvođenih Vladimirom Vidrićem, koji je nosio sveučilišnu zastavu. Oko njega je stupalo nekoliko studenata s isukanim sabljama. Slijedila ih je skupina od stotinjak studenata u svečanoj građanskoj odjeći, a na začelju se nalazilo još oko 20-30 galaša. Na Trgu Petra Preradovića skinuli su srbijansku zastavu koja je visjela ispred pravoslavne crkve, viknuvši da je „mađarskoj zastavi mjesto u Mađarskoj, a srpskoj u Srbiji“. Kad su došli pod banov spomenik, jedan student je izvadio onu mađarsku zastavu, koju je skrojila modistica Margareta, a četiri studenta su ju na uglovima proboli vrhovima sječiva svojih sablji i podigli u vis. Jedan ju je polio žesticom, alkoholom, a zatim ju je netko od njih zapalio. Nato su svi prisutni studenti počeli izvikivati povike: „Živio hrvatski kralj Franjo Josip I.!“, „Slava Jalačiću!“ i „Abzug Mađari!“ Kada je zastava izgorjela, studenti su se uredno, u povorci, povukli prema zgradi Sveučilišta.
Među prvima je već u 12.30 sati na ulici uhićen Stjepan Radić. Tog i idućeg dana uhićena su 24 studenta. Istraga je provedena veoma brzo, tako da je već sljedećeg mjeseca počela glavna rasprava pred kaznenim vijećem Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu, kojim je predsjedavao dr. Aleksandar pl. Rakodczay. Optužnica je obuhvatila 48 okrivljenih studenata, kojima je kao glavno djelo stavljeno na teret da su opisanim kolektivnim činom izazivali razdor „stanovnika države jedne proti drugim“ te da su time počinili kazneno djelo iz članka 302 kaznenog zakona.
Sudac Rakodczay vodio je postupak izrazito nekorektno i vrlo pristrano na strani optužbe.. Sudac ih je proglasio krivima, iako iz njegove presude nije bilo vidljivo što je tko od okrivljenika uradio. Radić je osuđen najviše – na šest mjeseci strogog zatvora, Gjuro Balaško na pet mjeseci strogog zatvora, Milan Dorwald, Osman Hadžić, Vladimir Vidrić, Josip Šikutrić, Vladimir Frank i Ivo Frank na četiri mjeseca zatvora (Ivan Frank za jedno drugo djelo), a većina ostalih (Aleksandar Horvat i dr.) na dva mjeseca zatvora. Četvorica su oslobođena optužbe.
Hrvatske su đake branili ugledni zagrebački odvjetnici Mile Starčević, Marijan Derenčin, August Harambašić, Kornitzer, M. Petračić, Franko Potočnjak, Ivan Ružić i Šime Mazzura.
Osuđeni studenti dobili su zabranu studiranja na Zagrebačkom sveučilištu. Radić nastavlja pravni studij u Pragu, ali je ubrzo isključen i s praškog, a odmah zatim i s peštanskog sveučilišta, tako da mu je daljnji studij onemogućen na čitavom području Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1904. s bratom Antunom osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku, te postaje jedan od najvažnijih hrvatskih političara.
Irena Hirschl, koja je po nekim izvorima sašila mađarsku zastavu za spaljivanje, u NDH je uhićena kao Židovka te 1941. zatočena u logoru Loborgrad, dok joj je suprug Samuel (1873.) bio zatočen u Jasenovcu. Obiteljski su prijatelji tražili od Pavelića pomilovanje, pozivajući se na Irenin doprinos u prosvjedu 1895. I Irena i Samuel stradali su u logorima.
1909. Stvaranje hitne pomoći u Zagrebu
Dana 16. listopada 1909. godine. „Braća hrvatskog zmaja“ sazvala su veliki zbor u svratištu „Tri gavrana“ kojemu su prisustvovali mnogi poznati liječnici, lijekarnici, ugledni građani, predstavnici Zbora liječnika, Crvenog križa, predstavnici raznih dobrotvornih društava, Automobilskog kluba, Zanatlijskog pomoćnog društva i Gostioničarskog saveza.
Na tom je zboru gradski fizik dr. Milan Figatner obrazložio potrebu Društva za spasavanje te je apelirao na pojedince i ustanove da se angažiraju u prikupljanju sredstava.
Prisutni su podržali prijedlog Laszowskog da se „ustroji važna institucija“ po uzoru na Wiener Rettungsverein. Izabran je privremeni odbor koji je trebao sastaviti pravila budućeg Društva za spasavanje.
Emilij pl. Laszowski, veliki meštar „Braće hrvatskog zmaja“, svjedočio je jednom tragično događaju i to ga je ponukalo da se osnuje Društvo za spasavanje. Osnovano je Društvo za spasavanje, za predsjednika Društva izabran je grof Milan Kulmer, a Laszowski je bio tajnik.
Društvo je službeno započelo s radom 1910. godine sa sjedištem na Savskoj cesti. Prva kola preteče Hitne pomoći bile su dvije kočije s konjskom zapregom, a zaposlena su četiri sanitarna pomoćnika.
1978. UDBA je u Parizu ubila Bruna Bušića 
Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. X. 1939. – Pariz, 16. X. 1978.) bio je hrvatski publicist, novinar, povijesni istraživač i političar.
Završio je 1964. Ekonomski fakultet u Zagrebu. God. 1965. zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. Uhićen je 1966. i u političkom procesu osuđen na 10 mjeseci zatvora, pa je pobjegao u Austriju. Ubrzo se vratio u Hrvatsku te 1968. postaje urednikom u Hrvatskome književnom listu, gdje je 1969. objavio članak Žrtve rata, u kojem na temelju službenih podataka osporava preuveličavanja i manipulacije podatcima o žrtvama II. svjetskog rata na području Hrvatske. God. 1971. novinar je Hrvatskoga tjednika, potkraj godine uhićen je i 1972. osuđen na 2 god. zatvora. Kaznu je izdržao u Staroj Gradiški. U rujnu 1975. otišao u emigraciju. Surađivao je u londonskoj Novoj Hrvatskoj (1975–76.), zatim u Hrvatskome narodnom vijeću (HNV), 1977. izabran je u Sabor HNV-a i postavljen za pročelnika Ureda za tisak i promidžbu. Ubijen je u Parizu, pokopan na groblju Père Lachaise, posmrtni su mu ostatci preneseni 16. X. 1999. na zagrebački Mirogoj. Sabrani radovi objavljeni su mu posmrtno u knjizi Jedino Hrvatska (1983.).
1982. Umro je Jakov Gotovac 
Jakov Gotovac (Split, 11. X. 1895. – Zagreb, 16. X. 1982.) bio je hrvatski operni dirigent i skladatelj.
Na početku I. svjetskog rata uključio se u rad pjevačkih društava „Zvonimir“ i „Lisinski“, sudjelovao je pri organizaciji amaterskoga Hrvatskoga kazališnog društva za Dalmaciju, te od 1919. Splitske filharmonije, a 1922. i Filharmonijskoga društva u Šibeniku. Od 1923. djelovao je u Zagrebu, kao korepetitor te operetni i operni dirigent Hrvatskoga narodnoga kazališta (do 1957.) i kao zborovođa Akademskoga pjevačkog društva Mladost (poslije Mladost-Balkan), koje je vodio sve do početka II. svjetskog rata, razvijajući i intenzivnu inozemnu koncertnu djelatnost (Engleska, Njemačka, Čehoslovačka, Grčka itd.). Godine 1943. nekoliko mjeseci obavljao je dužnost direktora i člana uprave Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta, da bi nakon rata preuzeo umjetničko vodstvo pjevačkoga društva „Vladimir Nazor“.
Najbolja ostvarenja su: narodni obred Koleda (1925.), Simfonijsko kolo (1926.), scenska glazba za Gundulićevu Dubravku (1926.), romantična narodna opera Morana (1930.), komična narodna opera Ero s onoga svijeta (1935.), opera Mila Gojsalić (1951.), Dalmero (1958.) i Stanac (1959.). Skladao je više orkestralnih djela, zborskih kompozicija i solo pjesama.
Praizvedba opere Ero s onoga svijeta bila je 2. studenoga 1935. godine u zagrebačkome HNK, a 10. siječnja 2018. godine bila je 700. izvedba te opera koja je obišla više od 80 europskih muzičkih pozornica, izvođena je na 9 jezika, ukupno više od 3000 izvedbi.
Bio je redoviti član JAZU od 1977. godine te počasni član Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu. Dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ 1964. i Nagradu AVNOJ-a 1972. za životno djelo.
Umro je u Zagrebu 1982. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
1991. Umro je Boris Papadopulo 
Boris Papandopulo (Bad Honnef, Njemačka, 25. II. 1906. – Zagreb, 16. X. 1991.) bio je hrvatski skladatelj i dirigent.
Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču (1925–28.) kod Dirka Focka. Bio je zborovođa ŠPD „Kola“ u Šibeniku i Hrvatsko pjevačko društvo „Zvonimir“ u Splitu te ravnatelj opere HNK u Zagrebu i dirigent simfonijskog orkestra Hrvatskoga radija, ravnatelj opere u Rijeci, dirigent opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Ravnao je i Tamburaškim orkestrom HRT-a. Neko je vrijeme bio i stalni gost dirigent Opere u Kairu. Bavio se i glazbenom kritikom i publicistikom. Autor je jednog od najvećih opusa u hrvatskoj glazbi: skladao je tridesetak orkestralnih, petnaestak koncertnih, četrdesetak komornih i tridesetak glazbenoscenskih djela, petnaestak svjetovnih kantata, desetak crkvenih skladbi, niza popijevki, zborova, obradbi narodnih napjeva, te scensku i filmsku glazbu. Ostavio je opsežan opus s više od 440 djela.
U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je više od 300 snimka njegovih skladba i oko 200 snimka njegovih dirigentskih interpretacija s različitim orkestrima i ansamblima. Ostavština mu se od 2006. čuva u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu.
Bio je redoviti član JAZU od 1965. te počasni član Hrvatskoga glazbenog zavoda od 1977.
Umro je u Zagrebu 1991. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
1991. Poginuo je Blago Zadro,
Blago Zadro (Grude, 13. III. 1944. – Borovo Naselje, 16. X. 1991.) bio je hrvatski domoljub, heroj Domovinskog rat.
Heroj s Trpinjske ceste, koji je sa svojim suborcima uništio desetke tenkova, Blago Zadro poginuo je na današnji dan, 16. listopada 1991. godine.
Po izbijanju bitke za Vukovar, zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade Blago Zadro pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja.
Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera. Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, a najstariji Robert poginuo je 10. travnja 1992. godine.
Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto ’98. zajedno s još 937 žrtava iz masovne grobnice.
Njegov sin Robert godinu dana poslije, identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.
Činom general bojnika Blagu Zadru posmrtno je odlikovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i jedini je vukovarski branitelj s tako visokim vojnim činom.
1990. Na glavni zagrebački trg vraćen kip Josipa Jelačića
- Na glavni zagrebački trg vraćen je Frenkornov spomenik hrvatskog bana Josipa Jelačića uz nazočnost oko 100.000 oduševljenih građana. Svečanost je otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a govorio je i predsjednik F. Tuđman.
1998. Probijen tunel Sv. Rok
Predsjednik Tuđman prošao kroz probijeni tunel Sv. Rok.