1919. Rodio se Franjo Kuharić
Franjo Kuharić (Pribić Donji kraj Krašića, 15. IV. 1919. – Zagreb, 11. III. 2002.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal (vidi 11. ožujka).
928. ? Umro je Grgur Ninski
Grgur Ninski (?, druga polovica IX. st. – ?, nakon 928.) bio je hrvatski biskup (episcopus Chroatorum) sa sjedištem u Ninu.
U Ninu je stolovao oko 900. do 929. godine, a za vrijeme svoga stolovanja poznat je kao glavni zagovornik staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice kao i glagoljaškoga bogoslužja. Kada se 925. godine Tomislav proglašava kraljem, biskup Grgur Ninski imao je vodeću vrhovnu crkvenu vlast u državi Hrvatskoj. Na crkvenom saboru koji je održan 925. godine u Splitu bori se zajedno s kraljem Tomislavom za bogoslužje na hrvatskom (slavenskom) jeziku i za uporabu glagoljice kao pisma. Tomislav je podržao povijesno pravo salonitanske crkve te je na taj način izbjegao raskol. Zaključke sabora trebao je potvrditi tadašnji papa Ivan X., no te 925. to nije učinjeno jer su do pape došla razna izvješća i pisma, a papa i dalmatinski biskupi nametnuli su svoje zaključke neizravnom ucjenom zabranjujući ređenje svećenika koji “rabe slavenski jezik da služi Bogu”.
Tako je Grgur Ninski, čija je biskupija osnovana u 9. stoljeću, ostao bez biskupije i metropolije te je na drugom saboru koji je održan također u Splitu 928. godine, ukinuta Ninska biskupija, a Grguru Ninskom dodijeljena Skradinska biskupija. Na istom saboru crkvena vlast nad cijelom Hrvatskom i Dalmacijom predana je splitskom nadbiskupu. Zabranjeno je zaređenje svećenika koji su služili mise na starohrvatskom (svima koji nisu znali latinski), a liturgijski je jezik službeno postao latinski. Kako je bilo jako malo svećenika koji su znali latinski, bogoslužja su se nastavila na starohrvatskom uz uporabu glagoljice.
1160. Umro je Herman Dalmatin
Herman Dalmatin (oko 1110. godine, u Istri, tada dijelu Koruške ili Carinthije – oko 1160.). Bio je hrvatski filozof i znanstvenik.
Herman Dalmatin bio je pionir europskoga latinskog aristotelizma 12. stoljeća. Potpisivao se kao Hermannus Secundus. Kao Herman Dalmatin spominje se u pismu Petra Časnog u kojem piše da je povjerio prevođenje Kurana Hermanu Dalmatinu. Školovan je u nekom benediktinskom samostanu u Istri gdje je učio gramatiku, retoriku i logiku (trivijum). Kvadrivijum studira u Chartesu. Studira i u Parizu te nakon toga putuje s engleskim prijateljem u bliskoistočne zemlje da bi naučio arapski i bio u mogućnosti istraživati arapske spise. Proučavali su i astrologiju. Prevodi po narudžbi zbirku legendi, jedan dijalog te na kraju i sam Kuran.
Prevodi šestu knjigu astronomskog djela arapskog znanstvenika iz 9. stoljeća, Sahl ibn Bishra, čiji je sadržaj predviđanje globalnih događaja pa je to Hermanovo djelo poznato kao Prognostica.
Svoj filozofski sustav Herman je izložio u djelu O bitima. U njemu on spaja zapadnoeuropsku platonističku tradiciju koju je upoznao u Chartresu i Aristotelovu filozofiju koju je upoznao iz djela Abu Mašara.
1416. Umro je Hrvoje Vukčić Hrvatinić 
Hrvoje Vukčić Hrvatinić (? Kotor, danas Kotor Varoš, oko 1350. – ?, 1416.) bio je veliki vojvoda bosanski i herceg splitski.
Spominje se prvi put u ispravi iz 1376. kao knez i vjerni vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Godine 1380. kralj Tvrtko I. Kotromanić dodijelio mu je naslov velikoga vojvode i darovao posjede u župi Lašvi. Nakon smrti kralja Ludovika I. sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i bio pristaša Ladislava Napuljskoga koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku (1391.). Utjecao je na izbor kralja Ostoje za bosanskoga kralja (1398.). Nakon krunidbe u Zadru za hrvatsko-ugarskoga kralja (1403.), Ladislav Napuljski postavio je Hrvatinića za glavnoga namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu. Otada je Hrvatinić nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja. Kovao je vlastiti novac; »krstjanin« Hval izradio je za nj ćirilični iluminirani rukopis, poznat kao Hvalov zbornik, a glagoljaš Butko prepisao Hrvojev misal. Došavši u sukob s kraljem Ostojom, utjecao je na njegovo svrgavanje s prijestolja i izbor novoga bosanskoga kralja, Tvrtka II. Tvrtkovića (1404.). U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II. stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda Luksemburgovca. Nakon Sigismundove vojne intervencije (1408.) i pokolja bosanske vojske kraj Dobora, Hrvatinić je prešao na Sigismundovu stranu. Pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom i naslov hercega te upravu nad mnogim gradovima, među njima i Požegom. No, ugarskom pobjedom u Bosni počela je stvarno slabjeti moć Hrvatinića, osobito nakon ponovnoga izbora Ostoje za bosanskoga kralja. Nakon mnogih sukoba Sigismund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu. Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Ugarska vojska bila je poražena u Lašvi 1415. što je otvorilo put osmanskomu prodoru u Bosnu, a sljedeće je godine Hrvoje umro.