1874. Osnovano Hrvatsko planinarsko društvo,
Hrvatsko planinarsko društvo osnovano je 15. listopada 1874. godine u Zagrebu, samo sedamnaest godina nakon osnutka prvog planinarskog društva na čitavom svijetu (u Londonu). Osnovano je na inicijativu Đure Pilara, poznatog znanstvenika i svojedobno rektora Sveučilišta u Zagrebu, i Bude Budisavljevića, velikog župana u Zagrebu i Gospiću. Osnivači i prvi članovi planinarskog društva bili znameniti znanstvenici i kulturni radnici. Tako je prvi predsjednik HPD-a bio dr. Josip Kalasancije Schlosser (liječnik, botaničar, entomolog). Spomenimo još neke znamenite članove: Ljudevit Vukotinović (geolog i književnik), Spiridon Brusina (zoolog), Mijo Kišpatić (mineralog) i August Šenoa (književnik).
1935. Umro je Vinko Bek
Vinko Bek (Podravski Podgajci, 19. XI. 1862. – Zagreb, 15. X. 1935.) bio je hrvatski tiflopedagog.
Učiteljsku školu završio je 1881. u Zagrebu. Usavršavao se u Odgojnom zavodu za slijepe u Beču (1888). Radio je kao učitelj pučke škole u Bukevju i Zagrebu, gdje je od 1895. bio učitelj i upravitelj Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece te 1898–1920. ravnatelj Doma slijepih radnika, osnovanih na njegov poticaj. U Zagrebu je utemeljio Društvo sv. Vida za podupiranje slijepaca (1893.) i Dom slijepih djevojaka (1910.).
Bek je prvi u Hrvatskoj napisao prvu dječju školsku knjigu s Braillevim slovima za slijepe: Početnica (Braille) za slijepce (1889.). Pokrenuo je i uređivao prvi časopis za slijepe osobe Slijepčev prijatelj (1890. – 1892.), koji je od 1893. do 1897. godine tiskao pod nazivom Prijatelj slijepih i gluhonijemih. Objavio je knjižicu Uzgoj slijepaca: po Entlicheru (1888.) i studiju Bečki zavodi za slijepce i naše potrebe (1889.)
1941. Ustaške vlasti uhitile Vladka Mačeka
Nakon puča 27. III. 1941. bio je imenovan za potpredsjednika u vladi generala D. Simovića, ali je u travnju na svoje mjesto u vladi delegirao J. Krnjevića i vratio se u Zagreb. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za »politiku čekanja« odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama. Kako bi ga spriječile u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u koncentracijski logor Jasenovac, a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru na imanju u Kupincu. U lipnju 1945. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku, a 1947. u SAD (Washington). Ondje je bio jedan od suosnivača (1947.) Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. U inozemstvu je uspio očuvati HSS (stranka je u domovini prestala djelovati). Zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazumijevanja iz 1939., a od 1956. isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. Dio njegovih izjava i govora objavljen je u knjizi Vođa govori (priredio Mirko Glojnarić, 1936.). Napisao je memoare U borbi za slobodu (In the Struggle for Freedom, 1957., hrvatsko izdanje Memoari, 1992.). Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu i 15. V. 1996. položeni na zagrebačkom groblju Mirogoj.