1301. Umro je Andrija III.
Andrija III. Mlečanin (mađ. III Velencei Andras), (? 1265. – Budim 14. siječnja 1301.) posljednji je hrvatski kralj mađarske krvi, posljednji muški izdanak dinastije Arpadovića koja je vladala Ugarskom od X., a Hrvatskom od XII. stoljeća.
Nakon smrti Ladislava IV. Kumanca mladi Andrija III. došao je u Ugarsku i okrunjen je krunom sv. Stjepana (1290.) za hrvatsko-ugarskog kralja. Otprilike u isto doba dinastija Anžuvinaca koja je vladala Napuljem također se proglasila vladajućom u Ugarskoj i Hrvatskoj. Papa i Rudolf Habsburški također su osporavali Andrijino pravo na prijestolje.
Karlo Robert Anžuvinac uspio je već za Andrijina vladanja zavladati Hrvatskom uz pomoć Šubića. Andrija III. umro je, navodno otrovan, u Budimu. Karlo Robert Anžuvinac zavladao je uskoro cijelim Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom.
1811. Rodio se Fran Kurelac
Fran Kurelac (Bruvno, 14. I. 1811 – Zagreb, 18. VI. 1874), bio je hrvatski književnik i filolog
predvodnik narodnog preporoda u Hrvatskom primorju (vidi 18. lipnja).
1856. Umro je grof Janko Drašković 
Janko Drašković (Zagreb, 20. X. 1770. – Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856.) bio je hrvatski preporoditelj i političar.
Bio je jako obrazovan iako nije stekao formalnu naobrazbu; školovao se privatno. Odlično poznavanje prava i tečno znanje latinskoga te nekoliko svjetskih i slavenskih jezika učinili su ga jednim od najobrazovanijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj. Služio je u vojsci kao djelatni časnik, ali je zbog bolesti napustio vojsku u činu natporučnika. Kasnije je sudjelovao u protunapoleonskim ratovima.
U političkom životu bio je prisutan od 1792. kada je prvi put sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora. Od 1825., nakon obnove ustavnosti, osim u radu Hrvatskoga sabora redovito je sudjelovao i u radu zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora. Suočen s nastojanjima mađarskog nacionalizma, koji je u svojoj težnji za stvaranjem velike, jedinstvene madžarske države bio golema prijetnja hrvatskoj municipalnoj autonomiji, Drašković se oko 1830. priključio mladomu naraštaju građanske inteligencije koja je svojom djelatnošću upravo polagala temelje hrvatskom nacionalnom pokretu. God. 1832. u Karlovcu je iz tiska izašla njegova Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem. Bila je to prva programska politička brošura napisana štokavskim narječjem. Nastala je uoči zasjedanja zajedničkoga sabora, a imala je poslužiti hrvatskim zastupnicima da na saboru pariraju mađarskim nacionalnim aspiracijama. U njoj se Drašković založio za to da Hrvatska dobije samostalnu vladu (»sovjetni dikasterium kraljevski«) s obnovljenom banskom vlašću, da se narodni jezik (štokavština) uvede kao službeni jezik na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i razvojačene Vojne krajine, trebalo obuhvatiti i dio južnoslavenkog područja, konkretno prostor Bosne te slovenske zemlje. Naziv teritorijalno-političke cjeline koja bi, prema Draškoviću, nastala uz pomoć Bečkoga dvora, s time da njezino konstituiranje ne bi podrazumijevalo i prekid državnopravnih veza s Ugarskom, glasio bi »Ilirija Velika«, odnosno »Kraljevstvo Iliričko«. Uz to, Drašković se u Disertatiji založio i za određene gospodarske i prosvjetne reforme kojima krajnji cilj nije bilo ukinuće, nego poboljšanje učinkovitosti feudalnog sustava.
Drašković je izravno sudjelovao i u izgradnji institucionalne infrastrukture preporodnoga pokreta (Čitaonice ilirske, Narodnoga muzeja, Matice ilirske, Narodnoga kazališta, Gospodarskoga društva). U razdoblju nakon zabrane ilirskoga imena 1843. Drašković se gotovo u potpunosti posvetio političkom djelovanju. Kao istaknuti prvak Narodne stranke, koristeći se svojim vezama s bečkom vladom i dvorom, napose s barunom F. Kulmerom, nastojao je spriječiti gušenje hrvatskog nacionalnog pokreta nastavljajući se pritom žestoko odupirati mađarskim nacionalnim zahtjevima. God. 1848. povukao se iz vodstva Narodne stranke. Premda je zbog godina odbio prijedlog da prihvati bansku čast, predsjedao je 22. III. 1848. u Zagrebu skupštini na kojoj se pokušalo formulirati program hrvatskog pokreta 1848./49., a sudjelovao je i u radu Hrvatskoga sabora zastupajući stajalište da Hrvatska mora dobiti samostalnu vladu te zadržati zajedničko zakonodavstvo s Mađarima, ali ga prilagoditi svojim potrebama.
Grof Drašković savjetuje buduće zastupnike da se založe za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu koju on naziva Velika Ilirija, a koja bi obuhvaćala (tadašnju) Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i Bosnu te slovenske zemlje Kranjsku, Štajersku i Korušku.
Grof Drašković je i književno sudjelovao u hrvatskom preporodu, te je 1835. godine u Danici objavio tri pjesme („Poskočnica“, „Pĕsma domorodska“ i „Napitnica ilirskoj mladeži“) u kojima slavi domovinu, slobodu i vino te osuđuje narodne izdajice.
Preminuo je u Radgoni (njem. Radkersburg) u Štajerskoj, na današnjem teritoriju Slovenije. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1893. godine u Hrvatsku, na groblje Mirogoj.
2009. Umro je Dušan Džamonja 
Dušan Džamonja (Strumica, Makedonija, 31. I. 1928. – Zagreb, 14. I. 2009.) bio je hrvatski kipar.
Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. te bio suradnik majstorskih radionica Antuna Augustinčića i Frane Kršinića. Istodobno je studijski putovao u Italiju i Pariz, gdje su ga posebno nadahnule egipatska, starogrčka arhajska i sirijska skulptura, te ona Henryja Moorea i drugih modernih umjetnika. Živio je i radio u Bruxellesu, Vrsaru i Zagrebu. U Vrsaru se nalazi spomenički kompleks njegove kuće s ateljeom i parkom skulptura.
Osnovni materijali s kojima je radio su bronca, željezo, korten čelik i aluminij. Džamonjine monumentalne apstraktne skulpture su već bile izložene na Place de Vendome u Parizu, Praca de Commercio u Lisabonu, ispred Palače pravde u Bruxellesu i u londonskom Regent´s Parku.
Skulpture je kovao, zavarivao, zakucavao, palio, oksidirao im površinu te oblikovao često povezivanjem različitih kiparskih materijala, osobito uspjelo organskih i neorganskih, poput drva i željeza, koji gotovo postaju njegov zaštitni znak, kao i korištenjem netradicionalnih, industrijskih materijala. Njegova prepoznatljiva uporaba željeznih prefabriciranih čavala, koje je u nizovima zakucavao u mekanu drvenu jezgru skulpture oblikujući joj čvrst metalni oklop (niz Skulptura).
Veliki broj njegovih spomenika tematski je vezan uz II. svjetski rat. Među arhitektonskim projektima zapaženi su mu oni za islamski vjerski i kulturni centar u Saudijskoj Arabiji (1985) i džamiju u Oranu te izvedeni projekt riječke džamije i islamskoga centra.
Imao je veliki broj samostalnih izložbi u Zagrebu, Beogradu, Milanu, Splitu, Veneciji, Cirihu, Ljubljani, Rimu, Hagu, Klagenfurtu, Đenovi, Skoplju, Kölnu, Mannheimu, Dubrovniku, Düsseldorfu, Sarajevu, Londonu i dr.
Dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad. Bio je redoviti član HAZU-a od 2004. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007.). Preminuo je 14. siječnja 2009. u osamdesetoj godini života.
2010. Umro je Ante Babaja 
Ante Babaja (Imotski, 6. X. 1927. – Zagreb, 14. I. 2010.) bio je hrvatski filmski redatelj i scenarist.
Radio je kao profesor na Akademiji za kazalište, film i TV, današnjoj Akademiji dramske umjetnosti, osnivač njezina filmskog odsjeka, gdje je nakon odlaska u mirovinu bio profesor emeritus. Režirao je dokumentarne filmove među kojima se ističe film “Čuješ li me?“. Zapaženi su mu dokumentarni filmovi-eseji “Tijelo”, “Kabina” i “Čekaonica“. Karakteristično za njegov rad u igranome filmu je da se više bavi proživljavanjem junaka, nego fabulom.
Nacionalni ugled Babaja je stekao malenim, ali zapaženim opusom igranih dugometražnih filmova književne inspiracije (Carevo novo ruho, Pravda, Breza) kojima se nametnuo kao jedan od vodećih modernista u hrvatskoj kinematografiji. Najveći mu je domet film Breza (1967), modernistička adaptacija novela Breza i Ženidba Imbre Futača Slavka Kolara, u kojem je vizualno impresivno (snimatelj Tomislav Pinter) oslikao primitivnu seosku sredinu širokim rasponom nijansiranja likova i njihovih odnosa te sugestivnim poetskim ugođajem nadahnutim naivnim slikarstvom. Često je surađivao s književnikom Slobodanom Novakom pri adaptaciji njegovih djela. U filmovima Mirisi, zlato i tamjan (1971.), svojem jedinom crno-bijelom cjelovečernjem filmu, i Izgubljeni zavičaj (1980.), oba prema proznim djelima Slobodana Novaka, u modernističkim se izlagačkim strukturama bavi traganjem likova za vlastitim identitetom, problemom sjećanja i sučeljavanjem različitih ideologija XX. st.
Njegov posljednji igrani film Kamenita vrata (1992.) kasnomodernistički je film sjećanja i melodramska fabulacija o mističnom putovanju duše u zagrobni život.
Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1987.).