1917. Medicinski fakultet Zagreb
Hrvatski sabor je u siječnju 1874. godine proglasio Zakonski članak ob ustrojstvu sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, kojim su u sklopu modernog Sveučilišta utemeljena četiri fakulteta: Bogoslovni, Pravno-državoslovni, Mudroslovni i Liječnički. Prva tri fakulteta započela su s radom iste godine, dok je otvaranje Liječničkog fakulteta ostavljeno za kasnije, čim se osiguraju sredstva za njegovo djelovanje. Tako je osnivanje prvog medicinskog fakulteta u Hrvatskoj moralo pričekati više od 40 godina.
Napokon, u siječnju ratne 1917. godine na sjednici Hrvatskog sabora narodni zastupnik Milan Rojc ponovo je pokrenuo pitanje osnivanja Medicinskog fakulteta. Iste godine 13. studenog Sabor donosi odluku o osnivanju tog fakulteta, a Dvorskoj kancelariji u Beču predložena su tri profesora-osnivača. To su bili: dr. Theodor Wickerhauser, dr. Miroslav Čačković i dr. Dragutin Mašek. Oni su trebali organizirati fakultet, postaviti dekana i brinuti se o popunjavanju katedara.
Za prvog dekana izabran je prof. dr. Miroslav Čačković. Najznačajniji događaj za Medicinski fakultet u Zagrebu zbio se 17. prosinca 1917. kada je Zemaljska vlada, točnije Odjel za Bogoštovlje i nastavu sazvao prvu konferenciju nastavnika u vezi s predavanjima za prvi semestar nastave na Medicinskom fakultetu. Ovaj datum danas se slavi kao Dan Medicinskog fakulteta.
Medicinski fakultet počeo je u praksi s radom 12. siječnja 1918. godine, kad je dr. Drago Perović održao prvo predavanje pod naslovom: “O smjeru nastavnog i znanstvenog rada u anatomiji”.
1976. Umro je Pavao Vuk-Pavlović 
Pavao Vuk-Pavlović (Koprivnica, 9. II. 1894. – Zagreb, 13. XI. 1976.) bio je hrvatski filozof i pjesnik.
Od rođenja nosio je ime Pavao Wolf, a 1918. godine službeno mijenja ime u Pavao Vuk-Pavlović, pisano s crticom između, kao dvostruko prezime.
Studij filozofije započeo 1912. u Leipzigu, mobiliziran je 1914. Bio je u vojsci do 1918. godine. Postavši punoljetan (s 24 godine po tadašnjem austrijskom zakonu), u svibnju 1918. službeno mijenja ime u “Pavao Vuk-Pavlović”. Potječe iz židovske obitelji ali je iskreno i duboko prihvatio je hrvatstvo i katoličanstvo.
Nakon rata nastavlja studij filozofije i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te studij njemačkog kao sporedni predmet. Promoviran za doktora filozofije 1921. godine.
Polaže profesorski ispit i predaje na tek osnovanoj III. realnoj gimnaziji, te od 1928. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Godine 1929. postaje docent na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Održava predavanja u JAZU, Hrvatskom pedagoško-književnom zboru, ‘Pučkom sveučilištu, Radio stanici Zagreb, te na međunarodnim filozofskim kongresima u Pragu 1934. i Parizu 1937.
U doba NDH suspendiran je s fakulteta i zatim prisilno umirovljen. Imovina njegove obitelji konfiscirana je i prisiljen je iseliti iz centra grada (Preradovićev trg 6, kuća koju je sagradio njegov djed Ignjat Granitz) u kuću na Trešnjevci, tada periferiji grada. Tu je preživio rat relativno mirno, gajeći kokoši i tulipane. Za njegovo preživljavanje možda je djelomice zaslužan nadbiskup Alojzije Stepinac. Članovi njegove obitelji stradali su.
Komunisti su ga vratili na fakultet ali su ga 1947. izbacili s fakulteta jer nije prihvatio marksističke dogme. Godine 1958. dobio je poziv iz Makedonije, postao je izvanredni pa redovni profesor etike i estetike na Filozofskom fakultetu.
»Vuk-Pavlović jedan je od malobrojnih hrvatskih filozofa koji je uspio promisliti i domisliti cjelinu bitnih filozofijskih pitanja. (…) Ako je ikojemu hrvatskom filozofu uspjelo upravo filozofiju prepoznatljivo učiniti “duhovno-svjetotvornim” elementom, onda je to uspjelo Vuk-Pavloviću.« (Zenko, str. 403.)
Stekao je više priznanje u inozemstvu nego u domovini. između 1957. i 1965. postaje član uglednih talijanskih, njemačkih i međunarodnih institucija.
2020. Umro je Kićo Slabinac 
Krunoslav Kićo Slabinac (Osijek, 28. III. 1944. – Zagreb, 13. XI. 2020.) bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih pjevača svog vremena, gitarist, skladatelj i aranžer.
Osnivač je rock sastava Dinamiti, koji su se prvo zvali Tornado i Kon Tiki, te s njim ostvario svoje prve uspjehe u karijeri. Nakon povratka s odsluženja vojnoga roka svoju glazbenu karijeru nastavlja kao solo izvođač te se seli u Zagreb gdje izvodi pjesme Toma Jonesa i Elvisa Presleya. Na opatijskom festivalu 1970. godine pobijedio je s pjesmom “Više nećeš biti moja”, kojoj je autor Aleksandar Korač. Nakon što je sredinom 1970-ih godina boravio u Sjedinjenim Državama, po povratku u zemlju okreće se izvornoj narodnoj glazbi s kojom je postigao veliki uspjeh u svojoj karijeri.
Tijekom svoje dugogodišnje karijere (preko 40 godina), Kićo je ostvario suradnju s brojnim autorima poput Đorđa Novkovića, Zdenka Runjića, Arsena Dedića, Drage Britvića i mnogih drugih.
Preminuo je, nakon teške bolesti, u Zagrebu, 13. studenoga 2020. godine u 77. godini života. Postumno je dobio Porina za životno djelo.
1991. Nobelovci protiv agresije na Hrvatsku
Apel za mir, protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku potpisala su 42 dobitnika Nobelove nagrade, kasnije je Apel potpisalo još 85 nobelovaca. Ukupan broj nobelovaca koji su potpisali apel bio je 127.