1920. Rapalski ugovor 
Rapalski ugovor, sporazum između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, potpisan je 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću blizu Genove. Pregovori oko konačnog dokumenta trajali su tri dana, a njime su određene granice dviju država, dogovoreno je stvaranje Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije dinastije Habsburgovaca.
Pregovorima su se željela riješiti mnogobrojna otvorena pitanja glede granica koje su definirane tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, a nisu riješena na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. – 1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.
Kraljevinu SHS zastupali su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Talijansku stranu zastupali su premijer Giovani Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar rata Ivanoe Bonomi. Talijani su od početka dali do znanja da će vojnom silom uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom ako se ne prihvati novi ugovor. Stjerani u kut predstavnici Kraljevine SHS potpisali su nepovoljan ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, a Rijeka je postala grad-država. Usto je talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo dano pravo izbora talijanskog državljanstva, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva. Iako se Trumbić do kraja borio protiv sporazuma, prevladali su srpski predstavnici kojima je pogodovala nagodba s Italijom i slabljenje hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.
Ugovor je izazvao val nezadovoljstva u Hrvatskoj i Sloveniji, a razočarani Trumbić dao je ostavku te se otada udaljava od ideje unitarističke južnoslavenske države. Zbog toga ugovor nikada nije bio ni razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te potvrđen kraljevom odlukom.
Područja koja je Hrvatska izgubila Rapalskim ugovorom vraćena su joj tek nakon Drugog svjetskog rata.
1947. Ubijen je Miroslav Bulešić
Miroslav Bulešić (Čabrunići, 13. svibnja 1920. – Lanišće, 24. kolovoza 1947.) bio je hrvatski katolički svećenik i mučenik.
Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni.
Za vrijeme rata dobivao je prijetnje svih zaraćenih strana. Kraj rata dočekao je Bulešić u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.
Bulešića je narod podržavao i pratio što je komunističkoj vlasti jako smetalo. Poručili su mu, preko rodbine, da otiđe u Italiju. Otvoreno su mu prijetili da će ga ubiti. Ubili su ga nožem 12. studenoga 1947. godine.
Komunističke vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju. Zemni ostatci preneseni su 2003. godine u župnu crkvu.
Proglašen je blaženim u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.
1955. Umro je Tin Ujević 
Tin (Augustin) Ujević (Vrgorac, 5. VII. 1891. – Zagreb, 12. XI. 1955.) bio je hrvatski književnik.
Najpoznatiji hrvatski boem i virtouz književne riječi Tin (Augustin) Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Nakon završene gimnazije u Splitu dolazi u Zagreb gdje studira hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević je ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda.
Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu i Ojađeno zvono.
Zatim je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Nakon rata komunističke vlasti zabranile su mu javno djelovanje pa je neko vrijeme radio kao anonimni prevoditelj. Tek 1950. godine, zaslugom Jure Kaštelana, izlazi mu zbirka pjesama Rukovet kojom se predstavlja novom naraštaju čitatelja. Svojom posljednjom zbirkom Žedan kamen na studencu (1954.) potvrđuje vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osim legendarnih pjesama Ujević je je pisao i zapažene eseje. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. godine.
Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67.) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki.
Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike.
U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše pozornosti posvetio je francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike.
U političkom smislu Ujević se u mladosti isticao kao pravaš i zalagao se za samostalnost Hrvatske izvan Austro-Ugarske, a nakon Prvog svjetskog rat gorljivi je pristaša ujedinjenja sa Srbijom. Nakon ujedinjenja ubrzo se razočarao u novu državu te se posvećuje poeziji. Posebno je bio razočaran kada je njegova zbirka Kolajne, koju je napisao na hrvatskoj latinici, tiskana u Beogradu na ćiriličnoj ekavici.
Tin Ujević preminuo je 1955. godine. Iako za života nije dobio nijedno književno priznanje njegovim imenom nazvana je najveća hrvatska književna nagrada. Spomenici njemu u čast podignuti su u Imotskom, Vrgorcu, Makarskoj, Krivodolu i Zagrebu.
2019. Umro je Martin Sagner 
Martin Sagner (Novigrad Podravski, 11. VIII. 1932. – Zagreb, 12. XI. 2019.) bio je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.
Diplomirao je glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Isprva angažiran u Narodnome kazalištu »August Cesarec« u Varaždinu, potom u statusu slobodnog umjetnika 1965–70. ostvaruje dvadesetak uloga u kabaretskim predstavama Satiričkoga kazališta Jazavac (danas Kerempuh) u Zagrebu, a 1970–92. član je ansambla kazališta Komedija u Zagrebu.
Na Televiziji Zagreb nastupio je u prvoj seriji snimljenoj skrivenom kamerom, Čovječe, ne ljuti se! (1969–71.), a široku popularnost stekao je ulogom Andrije (Draša) Katalenića zvanoga »Dudek« u dvjema igranim serijama, Mejaši i Gruntovčani.
Nastupio je u više TV drama i igranih serija te u više igranih filmova. Također je sinkronizirao glasove likova u animiranim TV serijama (npr. glas Garfielda). Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru od 1990. do 1995. godine.
2020. Umro je Krasnodar Rora 
Krasnodar Rora (Vis, 23. III. 1945. – Zagreb, 12. XI. 2020.) bio je legendarni nogometaš Dinama od 1964. do 1973. godine.
Nogomet je započeo igrati u Šibeniku. U Dinamo je došao 1964. godine gdje je naslijedio dres s brojem 11 kojega nije ispuštao cijelo desetljeće. Nakon Dinama igra u Standard Liege, AS Nancy Lorraine i FC Haguenau. Za Jugoslaviju je nastupio pet puta. Bio je jedan od najomiljenijih Dinamovih igrača i član zlatne generacije iz 1967. godine.
Odigrao je 459 utakmica za Dinamo te postigao 37 ligaških golova (ukupno 90 postignutih pogodaka) i osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. godine. Nakon igračke karijere posvetio se prvo novinarstvu, pa onda trenerskom poslu.