1683. Umro je Juraj Križanić
Juraj Križanić (Obrh kraj Ozlja, 1617. ili 1618. – Beč, 12. IX. 1683.) bio je hrvatski svećenik, filozof, teolog, jezikoslovac, politički pisac – zagovornik crkvenog i slavenskog jedinstva, glazbeni teoretik, polihistor.
Filozofiju je studirao u Grazu, bogosloviju u Bologni i Rimu gdje je i doktorirao. U Rimu stupa u Collegium graecum, Grčki zavod sv. Atanazija gdje proučava grčki jezik i književnost te potanko proučava crkveni raskol i rusku povijest. Godine 1642. vraća se u Hrvatsku gdje boravi do 1646. godine kao župnik u Nedelišću (1643.-1644.) i Varaždinu (1645.), a 1646. godine putuje preko Beča i Varšave po prvi put u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj listopada 1647. godine i tu ostaje nepuna dva mjeseca, a zatim se vraća u Poljsku i putuje po Europi. Od listopada 1650. do svibnja 1651. godine nalazi se na putovanju za Carigrad. Godine 1652. ponovno dolazi u Rim, stupa u Zavod sv. Jeronima i unatoč izričitoj papinoj zabrani po drugi puta putuje u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj rujna 1650. godine, te se vraća u Rim gdje je dvije godine (1656. – 1658.) boravio u teutonskom zavodu Campo Santo u neposrednoj blizini bazilike Sv. Petra. Nakon ponovnog putovanja u Rusiju, 8. siječnja 1661. godine prognan je carskim ukazom u Sibir. U progonstvu u gradu Tobolsku proveo je punih petnaest godina, do 1676. godine kada je poslije smrti cara Alekseja pomilovan. U listopadu 1677. godine definitivno napušta Rusiju, dolazi u Vilno, gdje – kako ne bi umro od gladi – stupa u dominikanski red. Otada pa sve do svoje smrti progone ga i onemogućavaju mu književni rad jer mu kao Slavenu i rusofilu ne vjeruju. Juraj Križanić poginuo je 12. rujna 1683. godine u redovima poljske vojske kojoj se pridružio za osmanske opsade Beča.
1875. Rodio se Dragutin Domjanić
Dragutin Milivoj Domjanić (Krči kraj Adamovca, 12. IX. 1875. – Zagreb, 7. VI. 1933.) bio je hrvatski pjesnik (vidi 7. lipnja).
1964. Umro je Drago Ibler 
Drago Ibler (Zagreb, 14. VIII. 1894. – kraj Novog Mesta, Slovenija, 12. IX. 1964.) bio je hrvatski arhitekt, sveučilišni nastavnik i teoretičar arhitekture.
Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu 1921. Godine 1922–24. radio je u atelijeru H. Poelziga u Berlinu, čiji je ekspresionistički utjecaj od goleme važnosti za Iblerov opus. Godine 1926. postao je profesor arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1929. do rata projektirao je, često u suradnji s D. Galićem, niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Najznačajnije su od njih kuća Rittig u Ilici 163, kuće Wellisch u Martićevoj ulici 13 i u Vlaškoj ulici 60 u Zagrebu, Okružni ured za osiguranje radnika u Mostaru, upravna zgrada Higijenskoga zavoda na Mirogojskoj cesti u Zagrebu, vila Robić na Korčuli, vila Blažeković u Zamenhofovoj ulici i vila Antić-Pajkurić u Nazorovoj ulici u Zagrebu te studija za stanove u Novakovoj ulici u Zagrebu.
Godine 1929. sudjelovao je u osnivanju skupine Zemlja i izabran je za njezina predsjednika (sve do njezine zabrane 1935.). Na početku II. svjetskoga rata Ibler je otišao u Švicarsku, gdje je predavao na ženevskom sveučilištu. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je od 1952. do smrti vodio Majstorsku radionicu za arhitekturu JAZU. Od poslijeratnih njegovih djela ističu se projekti za rezidenciju na Dedinju i za operu u Beogradu, za neboder na Trgu maršala Tita i za vilu Izvršnoga vijeća na Prekrižju u Zagrebu, te realizacija tzv. drvenoga nebodera u Martićevoj ulici 9. u Zagrebu. Poginuo je u prometnoj nesreći 1964., kod Novog Mesta.