1165. Umro je Stjepan IV. Arpadović
Stjepan IV. Arpadović (?, 1132. ili 1133. – Zemun, 11. IV. 1165.) bio je hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Arpadovića.
Sin hrvatsko-ugarskoga kralja Bele II. Slijepoga i Jelene, kćeri raškoga velikog župana Uroša I. Nakon što je organizirao neuspješnu urotu protiv starijega brata, kralja Geze II., sklonio se 1157. u Bizant gdje se oženio Marijom Komnen, nećakinjom cara Emanuela I. Komnena. U Ugarsku se vratio u ljeto 1162., nakon Gezine smrti, s namjerom da, zajedno s bratom Ladislavom II., svrgne Gezina sina Stjepana III. Uz potporu Bizanta i velikog dijela ugarskog plemstva Stjepan III. je u srpnju 1162. protjeran, ali za kralja nije tada izabran Stjepan IV., iako ga je favorizirao Emanuel I. Komnen, već Ladislav, koji je bratu dao naslov hercega. Ipak, ubrzo je, nakon Ladislavove smrti u siječnju 1163., stupio na hrvatsko-ugarsko prijestolje.
Zbog njegove loše vladavine i vođenja probizantske politike u zemlji je ubrzo izbilo veliko nezadovoljstvo. Kralj se obratio za pomoć svom zaštitniku caru Manuelu I. Komnenu, a ovaj mu je poslao vojsku kojom je Stjepan IV. suzbio nezadovoljnike. Stjepan IV. počeo se osjećati sigurnim te zahvalio caru na pomoći i raspustio vojsku. No, stranka njegova nećaka Stjepana III. Ponovno je ojačala. U bitki kod Stolnog Biograda, 19. lipnja 1163. godine, pobijedio ga je i zarobio nećak, čime je završila njegova vladavina u Hrvatskoj i Ugarskoj. Kralj Stjepan III. se ponovno vratio na vlast, a Stjepana IV. pustio je na slobodu, na nagovor ostrogonskog nadbiskupa Luke. Ponovno se sklonio u Bizant. Umro je 11. travnja 1165. godine.
1871. Rodio se Ferdinand Budicki
Ferdinand Budicki (Zagreb, 11. IV. 1871. – Zagreb, 25. VI. 1951.) bio je hrvatski pionir automobilizma, biciklizma i zrakoplovstva (vidi 25. lipnja).
2002. Umro je Branko Bauer
Branko Bauer (Dubrovnik, 18. II. 1921. – Zagreb, 11. IV. 2002.) bio je
hrvatski filmski i televizijski redatelj te scenarist.
U kinematografiji od 1949., isprva u Jadran filmu, vođa snimanja i realizator prilogâ u filmskom žurnalu Pregled te redatelj kratkometražnih filmova. U dugometražnom igranom filmu debitirao je 1953. filmom Sinji galeb, adaptacijom dječjeg romana Tone Seliškara. Bauer je prvi hrvatski redatelj cjelovečernjih pustolovnih filmova za djecu. Za film Ne okreći se sine (1956., koscenarist s Arsenom Diklićem; nagrađen glavnom nagradom Arena, zlatnom medaljom za režiju na festivalu igranoga filma u Puli).
Prvi se okušao u žanru melodrame – Samo ljudi pa Martin u oblacima. Film Licem u lice (1963. Zlatna arena za režiju) njegov je prijelomni film kojim se obara na samovlašće. Nakon toga radi za TV Zagreb, a 70-ih vraća se svojoj prvoj ljubavi, tematici o djeci u ratu; Zimovanje u Jakobsfeldu (1975. Zlatna arena za režiju), Salaš u Malom Ritu (1976.) i biografski film Boško Buha (1978). godine.
Ostali cjelovečernji filmovi: Prekobrojna (1962., Srebrna arena za film), Nikoletina Bursać (1964., prema romanu Branka Ćopića), Doći i ostati (1965., Srebrna arena za film), Četvrti suputnik (1967.).
S filmografijom od 14 cjelovečernjih te više kratkometražnih dokumentarnih i namjenskih filmova i TV serija Bauer je jedan od najplodnijih redatelja u povijesti hrvatske kinematografije.
Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1980.). Sa svojim ocem Čedomirom dobitnik je izraelskoga priznanja Pravednik među narodima (1992.).