1679. Umro je Ivan Lučić
Ivan Lučić (Trogir, rujna 1604. – Rim, 11. I. 1679.) bio je hrvatski povjesničar, otac hrvatske povijesne znanosti, kartograf i pravnik.
Član ugledne trogirske patricijske obitelji. U Rimu je 1628. završio studij filozofije, matematike, političkih znanosti i književnosti. Doktorirao je civilno i crkveno pravo 1630. u Padovi. Nakon povratka u domovinu uključio se u javni život Trogira. Obnašao je dužnost člana komunalnoga vijeća i gradskoga suca. God. 1654. postao je članom Zavoda sv. Jeronima u Rimu, a kasnije njegovim predsjednikom. Uz obavljanje upravnih dužnosti bavio se proučavanjem kulturne i političke povijesti Dalmacije.
U Rimu je 1957. objavio svoje prvo djelo Život blaženog Ivana ispovjednika, biskupa trogirskog, i njegova čudesa (Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula), koje je važan izvor za hrvatsku, a posebice dalmatinsku povijest od XI. do XIII. st.
Začetnik je kritičke historiografije u Hrvatskoj. Godine 1662. dovršio je djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex). Pri pisanju navedenog djela služio se građom iz arhivâ, gradskih kancelarija, javnih i privatnih knjižnica te djelima pisaca, od kojih su neki danas poznati samo na temelju njegovih prijepisa. U tom je djelu, dovršenom 1662., obuhvatio zbivanja iz prošlosti Dalmacije od rimskoga doba do 1480. U prvih pet knjiga prikazao je događaje do 1480., a u šestoj suvremenost, običaje i političke granice.
Djelo je započeo još u Hrvatskoj, no zbog nizozemsko-engleskog rata i kuge tiskano je tek 1666. u Amsterdamu. Tek treće izdanje tiskano je u obliku kako je on prvotno zamislio sa svih šest karata, ispravkama i dopunama. Tada je uvrštena i posveta banu Petru Zrinskom na šestoj karti Današnji Ilirik (Illyricum hodiernum). U prilogu Rerum Dalmaticarum scriptores objavio je zbirku narativnih izvora, a priložio je i genealoške table i šest historijsko-geografskih karata koje čine prvi hrvatski atlas.
Povijest rodnoga grada do sredine 15. st. kao i prikaz zbivanja u susjednim gradovima, a često i cijeloj Dalmaciji, objavio je 1673. u djelu Povijesna svjedočanstva o Trogiru (Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau). U tom djelu pored segmenta Peutingerove karte objavio je i svoja autorska djela, karte Teritorii di Trau e Spalato i TRAU. Isti tekst objavljen je godinu dana kasnije pod naslovom Povijest Dalmacije, a osobito grada Trogira, Splita i Šibenika (Historia di Dalmatia – Et in Particolare delle città di Traù, Spalatro e Sebenico). U isto vrijeme objavljena je i njegova zbirka epigrafskih spomenika Dalmatinski natpisi (Inscriptiones Dalmaticae). Pred kraj života priredio je za tisak djelo Statut grada Trogira (Statuta et reformationes civitatis Trogurii), koje je zbog mletačke zabrane tiskanja objavljeno tek 1708. Bio je član uprave, potpredsjednik (1662.) i predsjednik (1663.) Zbora sv. Jeronima u Rimu. Umro je u Rimu 1679., a sahranjen je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima.
Jedan je od osnivača prvog znanstvenog časopisa Giornale de’letterati.
1755. Rodio se Džono Rastić
Džono Rastić (Dubrovnik, 11. I. 1755. – Dubrovnik, 30. III. 1814.) bio je hrvatski pjesnik (vidi 30. ožujka).
1875. Umro je Ivan Lupis 
Ivan Blaž Lupis (Giovanni Biagio Luppis), (Rijeka, 27. I. 1813. – Milano, 11. I. 1875.) bio je hrvatski izumitelj, časnik austrougarske mornarice.
Školovao se u Rijeci i Veneciji, a radni je vijek kao časnik proveo na brodovima austrougarske ratne mornarice. Nakon umirovljenja 1861. vratio se u Rijeku, gdje je nastavio raditi na svojoj višegodišnjoj zamisli o spasiocu obale (njem. Küstenretter), brodiću bez posade kojim bi se na većoj udaljenosti mogao napasti neprijateljski brod. Komisija austrougarske mornarice ocijenila je da je zamisao dobra, ali da nije riješen problem pogona i upravljanja pa se Lupis povezao s britanskim inženjerom R. Whiteheadom. Lupis i Whitehead sklopili su ugovor o suradnji (1864.) i nakon dvije godine rada proizveli novo podmorsko oružje – torpedo. Whiteheadova konstrukcija bila je originalna. Austrougarska mornarica otkupila je izum. U Rijeci je izgrađena prva tvornica torpeda (Torpedofabrik Whitehead & Comp.) na svijetu.
Lupis je napravio preteču torpeda. U suradnji s britanskim inženjerom R. Whiteheadom napravio je torpedo koje je postalo standardno oružje modernih mornarica.
Ivan Lupis dobio je od cara Franje Josipa za svoje zasluge plemićku titulu s pridjevkom von Rammer.
1843. Zabrana ilirskoga imena 
Austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand I. zabranio je 11. siječnja 1843. uporabu ilirskoga imena, posebice „u novinama i javnim spisima“.
Nakon što je 1842. godine Ilirska stranka pobijedila na izborima u Zagrebu, počeli su je mađaroni ocrnjivati na austrijskom dvoru. Optuživali su ilirce da su rusofili i veleizdajnici. Ban grof Haller predložio je dvoru zabranjivanje ilirskoga imena kao najprikladnije sredstvo da se umire hrvatske prilike. Ferdinand I. izdao je naredbu kojom se zabranjuje ilirsko ime (ilirizam, Ilirija, ilirski jezik) i ilirski simboli (grb s polumjesecom i zvijezdom, koji se i danas nalazi u kruni hrvatskog grba). Zabrana se nije odnosila na razvijanje narodnog jezika ni obranu hrvatskih prava.
Gajeve Ilirske novine promijenile su ime u Narodne novine, a Ilirska stranka morala se preimenovati u Narodnu stranku. Bio je to veliki udarac književnoj strani ilirskog pokreta, naročito Ljudevitu Gaju, koji se nikada nije do kraja oporavio.
Ilirski pokret trajao je od 1830. do 1843. godine. Nastao je pod utjecajem djela slovačkoga preporoditelja Jana Kollara o slavenskom jedinstvu. Prema Kolláru svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj dubrovačkoj književnosti.
Ilirski pokret je istoznačnica za hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. stoljeća, nazvan prema ilirskoj ideji. Temeljni cilj pokreta bio je buđenje hrvatske nacionalne svijesti i stvaranje hrvatske nacionalne osobnosti. U otežanim državno-političkim uvjetima njemačke i mađarske prevlasti, pokret je stavljao razvoj hrvatske nacije u širi, slavenski okvir.
Pokret se gasi 1843. kad je bečki dvor, u strahu od jedinstvenog nastupanja južnih Slavena unutar Monarhije, zabranio uporabu ilirskoga imena. Nastavlja se, međutim, hrvatski narodni preporod, a ustanove i izdanja koja su nosila ilirsko ime, od sada će se nazivati hrvatskima.
1850. Rodio se Eugen Kumičić
Eugen Kumičić (Brseč, 11. I. 1850. – Zagreb, 13. V. 1904.) bio je hrvatski književnik autor prvoga hrvatskog naturalističkog romana 1850. (vidi 13. svibnja).
1972. Masovna uhićenja hrvatskih intelektualaca
U ranu zoru 11. siječnja 1972. godine uhićena je grupa sudionika Hrvatskog proljeća: Marka Veselice, Šime Đodana, Ante Brune Bušića, Vlade Gotovca, Hrvoja Šošića, Joze Ivičevića, Zvonimira Komarice, Ante Glibote, Ante Bačića, Vlatka Pavletića i Franje Tuđmana.
U kaznenoj prijavi protiv njih pisalo je da je podignuta “zbog osnovane sumnje da su učinili kazneno djelo kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje i kazneno djelo udruživanja protiv naroda i države”. Vladimir Bakarić, najpovjerljiviji i najodaniji Titov čovjek u Hrvatskoj, sastavio je konačnu listu hrvatskih intelektualaca za politički odstrel, povezanih s Maticom hrvatskom, protiv kojih se trebaju provesti montirani politički procesi.
Hrvatsku ekonomiju grubo je izrabljivala federalna jugoslavenska vlada u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7%. Isto tako, od federalne vlade SR Hrvatska dobivala je samo 16,5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6% (od 1965. do 1970.). Socijalističku republiku Hrvatsku pljačkalo se u korist „nerazvijenih krajeva“.
Hrvati su bili diskriminirani u tadašnjoj Jugoslaviji. Godine 1969. Hrvati su činili u saveznoj upravi države 8,6% osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22%. Srba je u administraciji bilo 73,6% iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6%. U upravnim strukturama savezne države bilo je 7,2% Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5% Srba, a samo 10,4% Hrvata.
Za napredovanje u državnim i civilnim službama i vojsci Hrvati su morali biti Jugoslaveni.
Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret kojega su inicirali hrvatski domoljubni intelektualci, studenti i radnici. Pokretači Hrvatskog proljeća bili su intelektualci okupljeni oko Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, Zajednice pisaca TIN.
Savez komunista Hrvatske borio se protiv unitarizma koji je gušio Hrvatsku, ali oni nisu bili inicijatori pa ni vođe Hrvatskog proljeća. Kada je objavljena Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika (1967.), oni su Deklaraciju osudili, a potpisnike koji su bili članovi partije izbacili iz partije.
Savez komunista Hrvatske jest bio za reforme gospodarskog, kulturnog i političkog života, ali u okviru komunističke Titove Jugoslavije. Nije bilo moguće napraviti reforme i ostati na pozicijama Titove Jugoslavije. Laž je da su Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo bili začetnici i vođe Hrvatskoga proljeća. Hrvatsko proljeće su vodili intelektualci okupljeni oko Matice hrvatske: Marko Veselica, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Igor Zidić, studenti: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik, Goran Dodig i mnogi drugi.
Hrvatsko proljeće ugušeno je, a vođe Hrvatskog proljeća osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne. Mnogi su otišli u inozemstvo kako bi izbjegli politički progon. Savka Dabčević Kučar izgubila je katedru na fakultetu, ali je ostala u vili koju joj je dao komunistički sustav. Miko Tripalo ostao je bez funkcije, ali nije bio uhićen niti zatvoren kao i niz drugih partijskih članova koji su slijedili Savku i Tripala.
Komunistička vlast uhitila je i osudila oko 2000 osoba. Matica hrvatska je zabranjena, a njena imovina konfiscirana.
Uhićeni su na politički montiranim sudskim procesima bili optuženi za nacionalizam, separatizam, kontrarevoluciju i nasilno obaranje komunističkog sustava. Uhićeni su osuđeni na višegodišnju robiju, gubitak građanskih i ljudskih prava.
Mnogi Hrvati koji su obavljali vodeće funkcije, u raznim djelatnostima, smijenjeni su. Neki su izgubili posao, a mnogobrojni su evidentirani kao neprijatelji sustava i stavljeni pod prismotru policije i tajnih službi.
Protiv Hrvatskog proljeća i ravnopravnog položaja Hrvatske u Jugoslaviji bili su: Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Dušan Dragosavac, Milutin Baltić, Ema Derossi-Bjelajac, Jure Bilić, Ante Josipović, Milka Planinc, Josip Vrhovac, Jelica Radojčević, Čedo Grbić, Pero Car, Rade Bulat, Žarko Puhovski, Damir Grubiša, Lino Veljak, Dušan Čizmić-Marović, Stipan Marović i drugi.
1990. Ponovno je registrirana Matica hrvatska
Matica hrvatska (MH) utemeljena je 1842.godine, a zabranjena 1972. Nakon 21. sjednice Predsjedništva u Karađorđevu Izvršni odbor Matice hrvatske dao je kolektivnu ostavku 11. prosinca 1971. godine, a Upravni odbor MH dao je kolektivnu ostavku 20. prosinca 1971. godine.
Imenovan je Odbor za vođenje tekućih poslova Matice hrvatske kao izvršno tijelo koje se do sazivanja izvanrednog zasjedanja Glavne skupštine i izbora nove Matičine uprave trebalo brinuti za funkcioniranje preostalih Matičinih stručnih službi i za dovršenje onih nakladničkih projekata koji su krajem 1971. i početkom 1972. bili u tisku.
Budući da Ljudevit Jonke kao voditelj Odbora za vođenje tekućih poslova nije dobio političku podršku hrvatskih vlasti za obnavljanje Matičina rada, podnio je u ožujku 1973. ostavku na dužnost voditelja Odbora, a potom su ostavke u svibnju 1973. podnijeli i Miroslav Brandt i Hrvoje Iveković. Na njihovo mjesto imenovao je po radnoj dužnosti Nadzorni odbor poslovnoga tajnika Tvrtka Šercara, knjigovodstvenicu Ljubicu Posarić i pravnika Miroslava Hirca. Tijekom 1972. i 1973. cjelokupnu brigu o legalitetu Matičina postojanja i poslovanja preuzeo je Nadzorni odbor na čelu s predsjednikom Vladimirom Blaškovićem, kao jedino preostalo aktivno Matičino upravno tijelo koje 1971. nije podnijelo kolektivnu ostavku radi »kontinuiteta opstojanja MH sve do časa kada će moći predati svoju dužnost novim Matičinim organima kada budu izabrani« (V. Blašković). Nakon niza pokušajâ Nadzornog odbora da kod političkih vlasti ishodi odobrenje za sazivanje Izvanredne skupštine MH na kojoj bi se izabrala nova uprava, početkom kolovoza 1973. reagirao je Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske čije je naviše upravno tijelo (Republička konferencija) na svojoj sjednici 26. VII. 1973. zaključilo da Odbor za vođenje tekućih poslova i Nadzorni odbor MH »i dalje djeluju kao legalni organi MH, da samovlasno upravljaju i raspolažu imovinom, dokumentacijom i drugim vrijednostima MH, te da se čak iznova pojavljuju u javnosti s namjerom da proture legalitet onome što je po svim osnovama našeg društvenog i zakonodavnog sistema izgubilo pravo na legalnost«. Takvo je stanje, po mišljenju Republičke konferencije, omogućavalo »privatizaciju i zloupotrebu imovine i statusa Matice hrvatske od strane jedne grupe čije se djelovanje ne nalazi ni pod kakvom društvenom kontrolom«, pa je stoga odlučeno da SSRNH »bez odlaganja preuzme brigu i upravu nad cjelokupnom imovinom, dokumentacijom i ostalim vrijednostima Matice hrvatske, kako bi ih zaštitio od zloupotrebe i privatizacije«(!).
Republički sekretarijat za unutrašnje poslove SRH donijelo je »privremeno rješenje« o pečaćenju Matičinih prostorija koje je policija provela 10. VIII. 1973. Na tu odluku žalbu je uložio Nadzorni odbor MH 22. VIII. 1973. koju je RSUP SRH odbacio s obrazloženjem da Nadzorni odbor »nema svojstvo stranke« u tom postupku jer prema važećim Pravilima MH jedino predsjednik »predstavlja Maticu hrvatsku kao pravnu osobu, a zamjenjuju ga potpredsjednici po redu izbora« (riječ je o § 16. Pravila MH iz 1963.; Matičina Pravila iz 1966. i 1970. nadležno političko tijelo ‒ Državni sekretarijat za unutrašnje poslove SFRJ u Beogradu ‒ nije odobrilo. Budući da je Nadzornom odboru osporeno pravo na pravno zastupanje Matice hrvatske, do konca 1973. ugasio se i njegov rad, a prestanak Matičina rada službeno je potvrđen početkom 1980. kada je odlukom RSUP-a SRH Matica hrvatska izbrisana iz Registra udruženja građana SRH. Ponovni upis u Registar izvršen je 11. I. 1990.