1871. Ubijen je Eugen Kvaternik
Eugen Kvaternik (Zagreb, 31. X. 1825. – klanac Ljupča kraj Plaškoga, 11. X. 1871.) bio je hrvatski političar, pravnik, pisac i revolucionar.
Dne 11. listopada Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš ubijeni su u zasjedi koju su im postavili Miloš Kosanović i Maksim Momčilović zajedno s tridesetak ostalih izdajnika iz ustaničkih redova, a u dosluhu s carskim kraljevim majorom Stankom Rašićem. Bili su na putu iz Plaškoga prijeko Ljupča klanca i Močila kada su se toga dana, u zoru, ostatci ustanika uputili prema granici kako bi prebjegli u Osmansko Carstvo.
Tijela ubijenih Kvaternika, Bacha i Rakijaša na mjestu ubojstva opljačkana su a potom bačena u jarak pokraj ceste. Nakon neke dobi njihova tijela prevezena su u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik gdje su ostali u neobilježenome grobu 50 godina. Godine 1921., o pedesetoj obljetnici Rakovičkoga ustanka, u organizaciji Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“, posmrtni ostatci Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha preneseni su u Zagrebačku katedralu i pokopani uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.
Eugen Kvaternik studirao je teologiju u Senju, Zagrebu i Pešti, ali je nije završio te je prešao na pravo (u Pešti), a u isto vrijeme slušao je i višu pedagogiju. U Hrvatsku se vratio 1847. godine i završio studij prava te je položio i učiteljski ispit. 1848. godine bio je, po naredbi bana Josipa Jelačića, sa skupinom od 22 mladića upućen u Požešku i Virovitičku županiju vježbati u oružju dragovoljce i suzbijati rad madžarskih emisara. Po povratku u Zagreb položio je odvjetnički ispit te radio kao koncipijent i registrator Banskoga vijeća, a kad je isto ukinuto prešao je u financijsku službu. Od rujna 1851. godine bavio se odvjetništvom u Brodu na Kupi. Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i borbeno-političke temelje Stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.
Kvaternik je znao ili poznavao mnoge strane jezike: francuski, talijanski, njemački, ruski, mađarski, slovački, slovenski te latinski jezik.
Zalagao se za samostalnu Hrvatsku, ali je smatrao da je za ostvarenje tog sna neophodna pomoć nekih stranih zemalja. Tako je bio povezan s revolucionarima Italije, Francuske i Rusije, a slovio je kao istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još dva puta, dok se 1867. godine nije vratio s ciljem ostanka u Hrvatskoj.
Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, on 7. listopada 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici (Rakovačka buna). U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u nezavisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, braća Čuić… Ustanku su pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja.
1846. Komunisti osudili nadbiskupa Stepinca
Komunistički sud osudio je 11. listopada 1946. zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na 16 godina zatvora i prisilnog rada, te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Dogodilo se to u sklopu montiranog procesa na kojem je zajednički suđeno njemu, ustaškom dužnosniku Erihu Lisaku i šesnaestorici franjevačkih svećenika. Erih Lisak osuđen je na smrt vješanjem. Optužnicu je zastupao komunist Jakov Blažević.
Stepinac je pet godina proveo u zatvoru u Lepoglavi, a zatim je do smrti bio u kućnom pritvoru u Krašiću. Alojzije Stepinac umro je prije nego je isteklo 16 godina na koliko je osuđen. Dok je bio u pritvoru u Krašiću papa Pio XII. proglasio ga je kardinalom. Blaženikom je Stepinca proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
Reviziju presude kardinalu Alojziju Stepincu zatražio je nadbiskupov nećak Boris Stepinac. Zagrebački Županijski sud, pod predsjedanjem Ivana Tudurića, u cijelosti je poništio presudu komunističkog suda, u svibnju 2016. godine.
2000. Tragično stradao Matija Ljubek 
Matija Ljubek (Belišće, 22. XI. 1953. – Valpovo, 11. X. 2000.) bio je hrvatski kanuist.
Bio je član kajakaškoga kluba Belišće, višestruki državni prvak i reprezentativac u kanuu na mirnim vodama. Njegova zbirka trofeja sadrži oko 300 odličja s različitih natjecanja. Na OI 1976. osvojio je zlatnu medalju na 1000 m i brončanu na 500 m u jednokleku (C-1), a na OI 1984. s Mirkom Nišovićem zlatnu medalju na 500 m i srebrnu na 1000 m u dvokleku (C-2). Na svjetskim prvenstvima (od 1975. do 1985) osvojio je 10 medalja: u jednokleku po jednu zlatnu (1000 m) i srebrnu te dvije brončane medalje, a u dvokleku (s M. Nišovićem) tri zlatne (2 × 500 m, 10 km), dvije srebrne i jednu brončanu medalju. Godine 1976. bio je izabran za najboljega jugoslavenskog športaša. U Hrvatskom olimpijskom odboru (HOO) bio je direktor multišportske aktivnosti. Od 2001. Nagrada HOO-a za životno djelo u športu naziva se njegovim imenom. Ubijen je zbog nerazjašnjenih obiteljskih imovinskih odnosa.
Posmrtno je 2000. godine za životno djelo dobio Državnu nagradu za šport „Franjo Bučar“.