1382. Umro je Ludovik I. Anžuvinac 
Ludovik I. Anžuvinac (Veliki), (Visegrád, 5. III. 1326. – Trnava, 11. IX. 1382.) bio je hrvatsko-ugarski kralj od 1342., poljski kralj od 1370.
Sin Karla I. Roberta i njegov nasljednik. Godine 1353. oženio se Elizabetom, kćerju bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Nakon dolaska na vlast odlučio je slomiti neovisnost hrvatskih velikaša. Uspio je podložiti kraljevskom autoritetu Vladislavu, udovicu vojvode Nelipčića, potvrdivši njezinu sinu Ivanu sva nasljedna prava na imanja koja je obitelj posjedovala. Vladislava je, pak, kralju predala utvrdu Knin. Ludovik I. se uspio nagoditi i s knezovima Bribirskima tako što je od kneza Jurja III. Bribirskoga dobio utvrdu Ostrovicu, a zauzvrat je Jurju darovao grad Zrin. Ubojstvo Ludovikova brata Andrije (1345.), kralja Napuljskoga Kraljevstva, znatno je utjecalo na buduću Ludovikovu vanjsku politiku. Taj je događaj bio jedan od razloga njegova poraza u ratu s Mletačkom Republikom, vođenom oko Zadra (1346.), i potpisivanja primirja s Mlečanima (1348.). Naime, 1347/48. uslijedile su Ludovikove vojne ekspedicije u Napuljsko Kraljevstvo protiv Andrijine žene Ivane, optuživane za muževu smrt. Time je pitanje Zadra i Dalmacije, što se Ludovika tiče, prešlo u drugi plan pa je pristao na prepuštanje Zadra Mlečanima. Godine 1352. Ludovik I. je Ivani potvrdio pravo na krunu Napuljskoga Kraljevstva. Godine 1356., nakon osmogodišnjega primirja s Mletačkom Republikom, ponovno je izbio rat između Ludovika i Mlečana, koji je trajao dvije godine. Kako bi ojačao svoj položaj u Hrvatskoj, 1357. potvrdio je Hrvatinićima Greben i Glamoč, uz uvjet da prijeđu na njegovu stranu u ratu protiv Mlečana. Iste su god. Split, Trogir, Šibenik i Zadar priznali njegovu vlast. Rat je završio potpisivanjem mira u Zadru 1358., kojim se Mletačka Republika odrekla svih stečevina na istočnoj obali Jadrana, uključivši Dubrovnik i Kotor. Na Balkanu je Ludovik I. 1355. ratovao protiv srpskog vladara Stefana Dušana, a 1356–57. i 1363. protiv bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromanića. Godine 1378. pridružio se Genovi i Padovi u ratu protiv Mletačke Republike; rat je završio potpisivanjem mirovnog ugovora u Torinu (1381.). Pritom je Mletačka Republika priznala odredbe Zadarskoga mira iz 1358. i pristala je na plaćanje Ludoviku godišnjega danka od 7000 dukata, dok se Ludovik I. odrekao izvoza soli i druge robe na mletački teritorij. O njegovoj vladavini i svečanom ulasku u Zadar 1358. svjedoče reljefni prizori na škrinji sv. Šimuna, remek-djelu zlatarske umjetnosti, izrađenoj u Zadru, po narudžbi Ludovikove žene Elizabete.
1759. Umro je Ferdinand Konšćak
Ferdinand Konšćak (Varaždin, 2. XII. 1703. – San Ignacio, Baja California, Meksiko, 10. IX. 1759.) bio je hrvatski misionar, istraživač, kartograf, graditelj i prirodoslovac.
Godine 1719. stupio u isusovački red, tri godine studirao filozofiju u Grazu. Zaređen za svećenika 1730. godine. Zatim je iste godine otišao u Ameriku, gdje je od 1732. djelovao kao misionar u Donjoj Kaliforniji. Godine 1751. i 1755. bio je poglavar te misije u kojoj je sagradio crkvu, a u tri navrata bio je i vizitator (službeni crkveni pohoditelj) svih kalifornijskih misija. Osnovao je nove misije s obradivim površinama, gradio akvedukte, nasipe i kanale za natapanje. Poduzeo je tri istraživačka pohoda (1746., 1751. i 1753.) u nepoznate predjele poluotoka, popraćena dnevnicima prevedenima na nekoliko jezika. Godine 1746. izradio je preciznu kartu Donje Kalifornije, a oko 1750. i kartu Kalifornijskoga zaljeva. Razriješio je dilemu dugu više od dva stoljeća i dokazao da Donja Kalifornija nije otok već poluotok. Konšćak je autor prvih zemljovida tih krajeva, a njima će se služiti i američka mornarica sve do polovice XIX. stoljeća. Otočić u sjevernom dijelu Kalifornijskoga zaljeva (Meksiko) po njemu je prozvan Roca Consag (njegovo meksičko ime je bilo Fernando Consag).
1885. Rodila se Dora Pejačević
Dora Pejačević (Budimpešta, 10. IX. 1885. – München, 5. III. 1923.) bila je hrvatska skladateljica (vidi 5. ožujka).
1976. Zrakoplovna nesreća iznad Vrbovca
U sudaru zrakoplova iznad Vrbovca poginulo 176 ljudi.
Dana 10. rujna 1976. dogodila se najveće avionske nesreće u hrvatskoj povijesti.
Dogodio se i u svjetskim razmjerima izvanredno rijedak izravni sudar dvaju aviona u letu na nebu iznad Vrbovca, oko 35 kilometara od Zagreba. Zrakoplov DC-9 u vlasništvu jugoslavenske tvrtke Inex-Adria iz Splita za Köln/Bonn (prevozeći 108 putnika i 5 članova posade) sudario se s avionom Hawker Siddeley Trident 3B u vlasništvu British Airwaysa (54 putnika i 9 članova posade). Avioni su se sudarili na visini od 10.000 metara pri brzini od oko 900 km/h. Nitko od 176 ljudi u oba aviona nije preživio. “
1991. U Zagrebu utemeljen Hrvatski olimpijski odbor
Olimpijski pokret u Hrvatskoj počeo je promicati dr. Franjo Bučar 1894. godine, no ideja o prijemu u međunarodnu olimpijsku obitelj mogla se ostvariti tek uspostavom samostalne Republike Hrvatske.
Početci olimpizma u Hrvatskoj vezani su uz F. Bučara, koji se prvi u nas oduševio idejom o obnovi Olimpijskih Igara i uporno se zauzimao za uključivanje Hrvatske u olimpijski pokret. U Zagrebu je 1909. osnovan Hrvatski športski savez, koji je na Bučarov poticaj 1919. prerastao u Jugoslavenski olimpijski odbor, a Bučar postao njegovim predsjednikom (do 1927.). Tada je Odbor bio premješten u Beograd, ali je već 1932. bio vraćen u Zagreb. Nakon II. svjetskog rata obnovio se (1948.) rad Jugoslavenskog olimpijskog komiteta, pa su hrvatski olimpijci nastupali pod jugoslavenskom zastavom sve do uspostave suverene hrvatske države.
Izražavajući stoljetnu želju hrvatskih športaša i športskih djelatnika da Hrvatska bude priznatim članom Međunarodnog olimpijskog odbora na sjednici Hrvatskog olimpijskog odbora, održanoj 10. rujna 1991. godine u Zagrebu utemeljen je Hrvatski olimpijski odbor i usvojena su Pravila Hrvatskog olimpijskog odbora. Hrvatski olimpijski odbor osnovali su nacionalni športski savezi 29 olimpijskih športova i tri udruženja. Odluka o privremenom priznanju Hrvatskog olimpijskog odbora donesena je 17. siječnja 1992. godine u Lausannei od strane predsjednika i četiri potpredsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, a u skladu s ovlastima koje im je povjerio Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog odbora, na sastanku 4., 5. i 6. prosinca 1991. godine u Lausanni. Navedenom odlukom Međunarodni olimpijski odbor pozvao je Hrvatski olimpijski odbor da sudjeluje na 16. Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu i na Igrama 25. olimpijade u Barceloni. Potpuno priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora uslijedilo je na 101. zasjedanju Međunarodnog olimpijskog odbora u Monacu, 24. rujna 1993. godine.
Prvi predsjednik HOO-a bio je Antun Vrdoljak, a drugi nekadašnji vaterpolist Zdravko Hebel, a treći i današnji predsjednik je Zlatko Mateša.
1994. Prvi posjet voljenog pape sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj 
Dana 10. rujna 1994.godine prvi put je papa sv. Ivan Pavao II. posjetio Republiku Hrvatsku. Na izlasku iz zrakoplova, čim je stupio na hrvatsko tlo, papa je poljubio hrvatsku zemlju koju su mu prinijeli u velikoj posudi. Naime, te je godine papa operirao kuk, pa se nije mogao sagnuti da poljubi tlo, što je inače bio njegov prepoznatljiv čin pri posjeti stranih zemalja. Zatim je odsvirana papinska te hrvatska himna.
Papa se na aerodromu obratio prisutnima i cijelom hrvatskom narodu govorom na hrvatskom jeziku. Zatim je papa pomoću papamobila prošao zagrebačkim ulicama gdje su ga pozdravili mnogobrojni građani Hrvatske. U zagrebačkoj katedrali sv. Ivan Pavao II. pomolio se na grobu kardinala Alojzija Stepinca.
Papa je posjetio Hrvatsku povodom obilježavanja 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije. Na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu 11. rujna 1994. okupilo se oko milijun ljudi. Sveti Ivan Pavao II. još je dva puta kasnije bio u Hrvatskoj: 1998. i 2003. godine.