1928. Umro je Vjekoslav Klaić
Vjekoslav Klaić (Garčin kraj Slavonskoga Broda, 21. VI. 1849. – Zagreb, 1. VII. 1928.) bio je hrvatski povjesničar, književnik i muzikolog.
Nakon studija povijesti i zemljopisa u Beču bio je profesor hrvatske povijesti (1878–82.) i opće povijesti (1893–1922.) na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Godine 1902–03. obnašao je dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1875. uređivao je pravaški književni tjednik Hrvatska lipa i u njem surađivao, a 1883–89. uređivao književni časopis Vienac. Kao rezultat zemljopisnog istraživanja objavio je nekoliko atlasa i udžbenika te knjige Prirodni zemljopis Hrvatske (1878) i Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati (I–III, 1880–83). U povijesnim studijama bavio se temama hrvatske povijesti od doseljenja do XX. st., a osobito su vrijedne njegove rasprave iz hrvatskog srednjovjekovlja, o ranoj pripadnosti srednjovjekovne Slavonije te o hrvatskim velikaškim obiteljima. Bio je član JAZU, počasni doktor praškoga sveučilišta i vanjski član Češke akademije znanosti. Pisao je i pripovijetke te političke članke u hrvatskom duhu. Monumentalno historiografsko djelo Povijest Hrvata, objavljeno u pet knjiga, nije uspio završiti.
U svojem temeljnom djelu Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (I–V, 1899–1911.) obradio je događaje iz hrvatske povijesti do 1608. Pritom se iskazao kao najistaknutiji predstavnik genetičkoga smjera u hrvatskoj povijesti pa je snažno utjecao na razvoj nacionalne svijesti i hrvatske povijesne znanosti. Objavio je veći broj temeljnih studija o Bosni i Hercegovini, u kojima sintetizira rezultate povijesnih, zemljopisnih i etnografskih istraživanja (Bosna: podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine. Prvi dio: zemljopis, 1878; Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 1882). Proučavajući djelovanje P. Rittera Vitezovića, bavio se poviješću i kulturom Zagreba pa je, osim mnogobrojnih manjih studija, objavio monografska djela Statut grada Zagreba: od god. 1609. i reforma njegova god. 1618. (1912) i Zagreb 1910.–1913. (1918.). Dosljedno pravaškoj ideologiji o značaju duhovnoga i političkog jedinstva hrvatskog naroda, u svojim je školskim udžbenicima povijesti isticao je misao o stoljetnoj samostalnosti Hrvatske.
Kao skladatelj nije dao veća djela, ali je svojim radom pridonio razvoju glazbenog života u Hrvatskoj (1882. osnovao i do 1891. vodio Diletantski orkestar u Hrvatskome sokolu i bio njegov dirigent). Njegov doprinos razvoju Hrvatskoga glazbenoga zavoda (od 1890. do smrti potpredsjednik) toliko je značajan da se razdoblje 1890–1920. naziva »Klaićevom erom«. Zajedno s V. Novakom pokrenuo je 1892. i uređivao mjesečnik Gusle, a svojim studijama utjecao je na razvoj glazbene povijesti. Priredio je za tisak Hrvatsku pjesmaricu (1893.) gdje je u manjoj mjeri i skladao (popijevka Svraćanje). Ostala djela: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća (1897.), Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347 (1897.), Krčki knezovi Frankapani (1901.), Marturina: slavonska daća u srednjem vijeku (1904.), Život i djela Pavla Rittera Vitezovića: (1652–1713.) (1914.), Vatroslav Lisinski i prve dvije hrvatske opere (1919.), Knjižarstvo u Hrvata (1922.), Crtice iz hrvatske prošlosti (1928.).
Od 1910. godine bio je član Družbe “Braća hrvatskoga zmaja”.
Umro je u Zagrebu 1. srpnja 1928. godine i pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
1930. Umro je Maksimilijan Njegovan
Bio je zapovjednik austrougarske eskadre bojnih brodova u prepadu na Anconu 1915. Zapovjednikom flote postao je 1917.; s te je dužnosti smijenjen 1918., pošto je odbio zapovjediti bombardiranje Venecije. Ubrzo potom umirovljen je nakon ustanka mornara u Boki Kotorskoj. Tijekom službe odlikovan je brojnim vojnim odlikovanjima.
1957. Umro je Drago Gervais 
Drago Gervais (Opatija, 18. IV. 1904. – Opatija, 1. VII. 1957.) bio jer hrvatski književnik i pjesnik.
Studij prava završio u Zagrebu 1928. Radio kao pripravnik u Crikvenici, Bakru i Bjelovaru te kao službenik u Beogradu i Rijeci. God. 1949–54. bio je direktor Drame, potom do smrti intendant Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) i postao jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora. Čakavštinom je napisao i rodoljubnu poemu Istarski kanat (1951.) i pučki igrokaz Duhi (1953.).
Pisao je pripovijesti, feljtone i komedije (Reakcionari, Brod je otplovio, Radi se o stanu, Karolina riječka), ali je u književnost ušao prije svega kao čakavski pjesnik. Već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) postigao je velik uspjeh i postao ne samo pjesnik svoga zavičaja nego i jedan od hrvatskih najboljih dijalektalnih pjesnika. Još 1929. godine izdaje u Crikvenici svoje Čakavske stihove, koje mu kasnije u različitim izdanjima izlaze ponovno više puta, zbirka iz 1964. godine najpotpunija je. Godine 1951. »Zora« mu je izdala i zbirku Istarski kanat. U njegovu čast u organizaciji Grada Rijeke i Gradske knjižnice Rijeka svake dvije godine dodjeljuje se najboljem romanu na čakavskom narječju hrvatskog jezika književna nagrada Drago Gervais.
Pjesme su mu uvrštene u mnogobrojne antologije, uglazbljivane i prevođene, a komedije prikazivane diljem Hrvatske. Umro je 1. srpnja 1957. godine, u Sežani, a pokopan je u Opatiji 3. srpnja 1957. godine.
2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije
Republika Hrvatska započela je 3. listopada 2005. godine pregovore o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a 1. srpnja 2013. primljena je u EU. Stupio je na snagu Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.