1843. Rodio se Tadija Smičiklas
Tadija Smičiklas (Reštovo Žumberačko, 1. X. 1843. – Zagreb, 8. VI. 1914.) bio je hrvatski povjesničar, publicist i političar (vidi 8. lipnja).
1848. Rodio se Milan Amruš
Milan Amruš (Brod na Savi, 1. X. 1848 – Zagreb, 26. V. 1919) bio je hrvatski liječnik i političar.
1862. Prvi vlak u Zagrebu, izgrađena pruga Zidani Most – Zagreb – Sisak.
Gradnja pruge od Siska preko Zagreba, pa do Zidanog Mosta počinje 1861., a već godinu dana kasnije Zagreb je vlakom povezan s Trstom, Ljubljanom, Mariborom, Grazom i Bečom.
Izgradnju pruge popratila je gradnja kolodvorskih zgrada i objekata uz prugu. Ondašnji upravitelj Društva južnih željeznica je uz izgrađenu prugu podignuo impozantnu kolodvorsku zgradu Zagreb Južnoga kolodvora. Zagreb Južni kolodvor bio je punih 30 godina, sve do izgradnje današnjega Zagreb Glavnog kolodvora, središnji kolodvor u Zagrebu (do 1892. godine).
1916. Umro je Ambroz Haračić 
Ambroz Haračić (Mali Lošinj, 5. XII. 1855. – Mali Lošinj, 1. X. 1916.) bio je hrvatski prirodoslovac, botaničar i meteorolog.
Studirao je filozofiju, matematiku i kemiju u Beču. Radio je kao nastavnik na pomorskim školama u Trstu i u Malom Lošinju, gdje je predavao fiziku, meteorologiju i parne strojeve. Godine 1897. premješten je u Trgovačko-pomorsku akademiju u Trst, gdje je ostao do 1905. kada se ponovno vratio u Mali Lošinj. U studenom 1879. započeo sustavna mjerenja na svojoj meteorološkoj postaji, koja je od 1880. dobila službeni status, a dvije godine poslije postala Meteorološki opservatorij Pomorske škole u Malom Lošinju. Na temelju njegovih podataka Mali i Veli Lošinj postali su 1892. klimatskim lječilištima. Glavno djelo: Otok Lošinj, klima i vegetacija (L’isola di Lussin, il suo clima e la sua vegetazione, 1906.). Svi floristički podatci dokumentirani su herbarskom zbirkom, koja se nalazi u Hrvatskom herbariju Botaničkoga zavoda Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu.
Spomenik Ambrozu Haračiću u uvali Čikat u Malom Lošinju, djelo kipara Ante Starčevića.
1969. Umro je Jozo Kljaković
Jozo Kljaković (Solin, 10. III. 1889. – Zagreb, 1. X. 1969.) bio je hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.
Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje je usporedno učio slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču. U Zagreb je došao nakon Beča, te je učio slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu. Zatim je otišao na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. godine bio je u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira učio fresko slikarstvo.
Od 1912. do 1915. godine živio je u Srbiji, izbjegavajući vojnu obvezu u vojsci Austrougarske monarhiji. Iz Srbije je preko Soluna pobjegao u Marseille, te je kasnije otišao u Pariz pa u Ženevu, gdje je živio od 1916. do 1918. godine.
Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao je sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom. Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.
Drugi svjetski rat zatekao ga je u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše uhićuju i zatvaraju. Jedno vrijeme proveo je u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem, a zatim je bio u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića. Na Biennalu njegovo platno Bičevanje doživljava veliki uspjeh. Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. godine ostao je u političkoj emigraciji. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima, bio je dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama.
Nakon Drugoga svjetskog rata ostao je u emigraciji. Otišao je u Buenos Aires 1947. godine. U Rim se vratio 1958. godine gdje je naslikao poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vratio 1968. godine, te je godinu dana nakon povratka umro.
Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (više od 70 izložbi).
Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima, a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji. Ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika. Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života. U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?
Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture darovao je gradu Zagrebu 1969. godine. U umjetnikovoj kući, na Rokovu perivoju 4, u Zagrebu nalazi se Memorijalna zbirka Joze Kljakovića.
Godine 2009. snimljen je dokumentarni film Jozo Kljaković, djelo hrvatske redateljice i scenaristice Milke Barišić. http://www.croatianhistory.net/etf/kljak.html
Umro je u Zagrebu. Sahranjen je na groblju Mirogoj.
1991. Započela je srpsko-crnogorska agresija na Dubrovnik i dubrovačko primorje
Rano u jutro 1. listopada 1991. godine pokrenut je opći napad na šire područje grada Dubrovnika. Rezervisti Jugoslavenske narodne armije i mahom dobrovoljci Teritorijalne obrane Crne Gore prešli su državnu granicu na Debelom brijegu i krenule prema Konavlima.