1628. Umro je Juraj Baraković
Juraj Baraković (Plemići, Rtina kraj Zadra, 1548. – Rim, 1. VIII. 1628.) bio je hrvatski renesansni pjesnik iz Zadra.
Dvadesetak je godina bio župnik u Novigradu, odakle je 1603. iz nepoznatih razloga protjeran u Šibenik i lišen crkvenih činova. Triput je hodočastio u Rim. Za života objavio dva djela: Vilu Slovinku (1614. i 1626.) i Jarulu urešenu cvitjem od šest vikov svita (1618.). Treći Barakovićev tekst Draga, rapska pastirica tiskan je prvi put 1889. Pripisuju mu se i pohvalnica Čestitomu Zadru gradu, rukopisna zbirka hrvatskih propovijedi Sacri sermoni in lingua illirica, životopisi Cicerona na talijanskom i sv. Jeronima na hrvatskom jeziku, gramatika hrvatskoga (»ilirskog«) jezika, navodno objavljena 1614., te povijest »naroda dalmatinskoga i hrvatskog« koju je tiskao njegov nećak Marko.
Središnje mjesto u Barakovićevu opusu zauzima spjev Vila Slovinka, u trinaest pjevanja (više od 9300 stihova), nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu.
Umro je u Rimu 1628. godine, za vrijeme svog trećeg hodočašća. Pokopan je u crkvi sv. Jeronima, gdje mu je prijatelj Ivan Tomko Mrnavić postavio nadgrobnu ploču s epitafom iz kojeg saznajemo o starini Barakovićeva podrijetla i o njegovu sudjelovanju u borbi protiv Turaka.
1889. Umro je Ivan Kukuljević
Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. V. 1816. – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1. VIII. 1889.) bio je hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar. Osnivač je arheološke znanosti u Hrvatskoj. Bio je prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva.
Studirao je filozofiju u Zagrebu ali je studij prekinuo i prešao u kadetsku školu u Kremsu (danas Kromeříž). Od 1835. služio je u dvorskoj gardi u Beču, 1836. postao je časnik, a 1840. bio je premješten u Milano. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku. Godine 1837. postao je suradnikom Ljudevita Gaja, pisao u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda. Napustio je vojsku 1842. i radio kao sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. U Hrvatskome saboru održao je 2. V. 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj.
Kukuljević Sakcinski bavio se i književnim radom, pisao je drame s povijesnim sadržajem, tragedije te pjesme. Napisao je dramu s povijesnim sadržajem, Juran i Sofija 1839. godine, tragediju Marula 1879. godine, pjesme Slavjanke, 1848. godine te Povijesne pjesme, 1874. godine. Najpoznatije djelo Kukuljevića Sakcinskog je Juran i Sofija ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih (1839.), prva hrvatska drama ilirskog razdoblja, prisjećanje na sisačku pobjedu 1593. godine. Izvedena je 1839. godine u Sisku, a 1840. godine u Zagrebu. Predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske.
Putovao je po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Albaniji, Grčkoj i Italiji i prikupljao građu za povijest, prepisivao epigrafske spomenike i skupljao druge starine. Objavio je prvi umjetnički biografski leksikon južnih Slavena u pet svezaka (nedovršeno, slova A–S) Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859–60.), kojim je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu.
Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske povijesti. Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon s 800 životopisa umjetnika, a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije.
Njegovo knjižnično i arhivsko gradivo postalo je glavnim temeljem Akademijina Arhiva kada ga je Akademija otkupila 1868. godine. Bio je počasni član Jugoslavenske akademije u Zagrebu od 1886. godine. Također je bio i predsjednik Matice hrvatske (1874. – 1889.). Prije toga bio je dopredsjednikom Matice ilirske i zalagao se za promjenu njezinoga imena u hrvatsko.
Objavio je zbirke izvora Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Zagreb, 1861. – 1862., 3 sveska), Acta Croatica. Listine Hrvatske (1863.), Monumenta historica Slavorum meridionalium (1868. – 1875., 3 sveska) i Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (1874. – 1875.). Priredio je prvu hrvatsku znanstvenu bibliografiju Bibliografia hrvatska: tiskane knjige, sv. 1 (1860.) koja sadrži oko 3.000 bibliografskih jedinica objavljenih od 1483. do 1860. godine, razvrstanih u tri niza: knjige na glagoljici, na ćirilici i na latinici, a kasnije i dodatak toj knjizi Bibliografia hrvatska: dodatak k prvomu dielu: tiskane knjige (1863.). Priredio je izdanja starih hrvatskih pisaca iz Dalmacije te jedan Leksikon umjetnika (1869.). Za tisak priredio je Pjesme Marka Marulića (1869.) i napisao je studiju o njemu.
Umro je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja u Hrvatskom Zagorju. Pokopan je u ilirskoj arkadi na zagrebačkome groblju Mirogoju.