Nakon 1532. Umro je Pribojević Vinko 
Vinko Pribojević (latinizirano Vincentius Pribevo, Priboevo, Priboevius) (Hvar, sredina XV. st. – ?, nakon 1532.) bio je hrvatski humanist, povjesničar i teolog.
Osnovne humanističke nauke izučio je u dominikam samostanu u Hvaru, a potom je i sam stupio u dominikanski red. Daljnje školovanje nastavio je u Italiji i Poljskoj, gdje je proveo tri godine i stekao naslov doktora teologije. God. 1525., za svojega boravka na Hvaru, u dominikanskom samostanu sv. Marka održao je govor O podrijetlu i događajima Slavena (De origine successibusque Slavorum), koji je tiskan u Veneciji 1532. U prvome njegovu dijelu govori o podrijetlu i slavnoj prošlosti Slavena, čija je pradomovina bio Ilirik (prema legendi o Čehu, Lehu i Rusu), te pritom među Slavene ubraja makedonske vladare, neke rimske careve, egipatske dijadohe i ilirske vladare. Sebe naziva Dalmatincem, Ilirom i Slavenom. U drugome dijelu piše o zemljopisnim obilježjima i povijesti Dalmacije, a u trećem slavi povijest rodnoga Hvara. Iako De origine successibusque Slavorum obiluje nepouzdanim i pogrješnim podatcima, Pribojević se predstavio kao dobar poznavatelj starih pisaca, a posebno je značajno to što je, ugledajući se u poljske uzore, izložio sveslavensku ideju.
Izuzetno utjecajan, jedan od najvažnijih hrvatskih i svjetskih latinista koji su oblikovali ideološke matrice za budućnost – Vinko Pribojević je istodobno rodonačelnik hrvatskoga «ilirstva» i panslavističke ideologije koja je obuhvatila sve slavenske narode.
Poslije 1568. Umro je Stjepan Konzul Istranin
Stjepan Konzul Istranin (* Buzet, 1521. – † vjerojatno Željezno, poslije 1568.), hrvatski pisac i prevoditelj iz Buzeta.
Djelovao je kao pop glagoljaš u Starom Pazinu. Kasnije je prešao na protestantizam. Zbog toga je 1549. godine prognan iz svoje župe u istarskom Starom Pazinu, pa je bio propovjednik u Ljubljani i Kranju. Kad je ojačala katolička obnova, otišao je 1552. godine u Njemačku. Ondje je došao u doticaj s Primožom Trubarom i napokon stupio u službu Ivana Ungnade kao prevoditelj, priređivač tekstova i korektor, u početku i slagar hrvatskih knjiga u Urachu, gdje je od 1561. do 1565. radila tiskara koja je izdavala hrvatske protestantske knjige na glagoljici, ćirilici i latinici.
Prema njegovim uputama lijevana su glagoljska slova u Nürnbergu gdje je glagoljicom tiskan Pokusni list (Crabatischer Probzedl). U predgovoru Novom testamentu Konzul izrijekom kaže da je glagoljska slova dao izraditi gledajući na onu staru hrvacku štampu u Brvijalih i Misalih.
Konzul je bio Ungnadov poslanik. Obilazio je njemačke, austrijske, hrvatske i slovenske krajeve prikupljajući prinose za tiskaru i tražeći moralnu potporu za njezin rad. Konzul je 1561. godine angažirao Antuna Dalmatina za prevoditelja u tiskari. Dalmatin je znao grčki i hebrejski, a Konzul slovenski, njemački, latinski i talijanski jezik.
Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin izdali su svoj prijevod Novoga zavjeta u dva dijela tiskan na glagoljici i ćirilici u Urachu. Najveći pothvat u programu hrvatskih protestanata okupljenih u uraškoj tiskari u Njemačkoj svakako je bio pokušaj da se na hrvatski jezik prevede Biblija. Uspjeli su, međutim, objaviti samo dijelove Biblije.
Stjepan Konzul Istranin tako je postao prvi prevoditelj Novog zavjeta na hrvatski jezik.
1607. Umro je Miho Pracat 
Miho Pracat (Pracatović) (Lopud, oko 1522. – Dubrovnik, 20. VII. 1607.) bio je dubrovački pomorac, trgovac i dobrotvor.
Od 1546. bio je zapovjednik obiteljskoga broda Gospe od Šunja; plovio je i trgovao po zapadnom Sredozemlju. Doživjevši dva gusarska napada na moru, zarobljavanje i oslobađanje uz otkupninu, napustio je kapetansku službu. Bio je vlasnik dvaju trgovačkih brodova te suvlasnik niza drugih. Trgujući tkaninom, žitom, uljem, vunom, kožom i kolonijalnom robom, održavao je veze s Turskom i zapadnom Europom, što mu je donijelo veliko bogatstvo. Dio je toga bogatstva oporučno ostavio u humanitarne svrhe (za razvoj bolnica, bratovština, pomoć siromasima) te za otkup zarobljenih građana Dubrovačke Republike. Zbog toga mu je dubrovački Senat odlučio 1638. postaviti poprsje u atriju Kneževa dvora, jedini spomenik koji je Republika postavila nekomu svojemu građaninu.
1866. Bitka kod Visa
Pomorska bitka kod Visa zbila se 20. srpnja 1866. godine u Jadranskom moru, u blizini otoka Visa (u Viškom kanalu). U njoj su se sukobile mornarice Austrijskog Carstva i Kraljevine Italije.
Bitka je završila pobjedom austrijske mornarice, a bila je dijelom austro-pruskog rata. U tom ratnom sukobu Kraljevina Italija bila je saveznica Pruske. Talijanski interes je bio zauzimanje bivših mletačkih posjeda na istočnojadranskoj obali koji su mirom u Campo Formiju 1797. godine pripali Habsburškoj Monarhiji.
Bila je to prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.
Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari (od 7.871 mornara bilo je oko 5.000 Hrvata), važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti.
Iako malobrojnija i slabije opremljena, austrijska mornarica je izvojevala veliku i presudnu pobjedu, dok je talijanska neuspjehom kod Visa propustila ostvariti prevlast nad Jadranom.
Bilanca sukoba bila je: 38 mrtvih i 4 ranjena časnika, 574 mrtva i 32 ranjena mornara na talijanskoj strani, a 3 mrtva i 15 ranjenih časnika, te 35 mrtvih i 35 ranjenih mornara na austrijskoj strani. Dvije talijanske oklopnjače, “Palestro” i “Re d’Italia”, u potpunosti su uništene, dok je na austrijskoj strani najteže stradao neoklopljeni brod “Kaiser”.
1879. Rodio se Vladko Maček
Vladko Maček (Jastrebarsko, 20. VII. 1879. – Washington, 15. V. 1964.) bio je hrvatski političar (vidi 15. svibnja).
1901. Umro je Đuro Jelačić 
Đuro Jelačić (Zagreb, 25. V. 1805. – Zagreb, 20. VII. 1901.) bio je hrvatski časnik.
Brat bana J. Jelačića, od kojega je 1859. naslijedio naslov grofa kao posljednji muški potomak grofovske loze Jelačića Bužimskih. Školovao se u bečkom Theresianumu te 1824. kao kadet stupio u vojnu službu. Sudjelovao je u austrijskoj ekspediciji u Siriji 1839–40., u gušenju revolucije u Italiji 1848–49., a nakon toga bio je imenovan general-bojnikom i odlikovan vojničkim križem. Bio je u Krimskom ratu 1854–55. i 1856. postao podmaršal. God. 1861. bio je imenovan potkapetanom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zbog istupa protiv germanizacije iste je godine bio umirovljen i interniran u Klagenfurt. Potom je živio u Novim dvorima te pomagao znanstvena i humanitarna društva. Od 1873. do smrti bio je predsjednik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, a u tom svojstvu otvorio je gospodarsku izložbu u Zagrebu 1891. godine.