Datumi nisu poznati
996. Umro je Stjepan Držislav 
Stjepan Držislav (?, oko polovice X. st. – ?, 997) bio je hrvatski kralj, sin i nasljednik kralja Mihajla Krešimira II. i kraljice Jelene, kako se navodi u natpisu na njezinu sarkofagu iz 976. godine.
U izvornoj građi spominje se pod narodnim imenom Držislav i kršćanskim Stjepan. Na prijestolje je stupio 969. U doba njegove vladavine osnažila je makedonska država pod Samuilom, koji se s Bizantom borio za prevlast na Balkanu. U toj borbi Držislav je stao na stranu bizantskog cara Bazilija II., pa je Samuilo s vojskom prodro u Hrvatsku do Zadra i opustošio je. Prema Tomi Arhiđakonu, bizantski car poslao je Držislavu znake kraljevske časti i podijelio mu naslove eparha i patricija. Potkraj njegove vladavine mletački dužd Petar II. Orseolo uskratio je Držislavu danak, a flota admirala Badoarija Bragadina napala je Vis. Na natpisu iz Kapitula kraj Knina spominje se Držislav s naslovom dux magnus, što se interpretira kao kraljevski naslov i položaj, a uz njega i nepoznata osoba, za koju se pretpostavlja da je njegov sin i nasljednik Svetoslav, s naslovom dux Hroator(um), koji bi imao biti njegovim suvladarom i prijestolonasljednikom. Na tom podatku temelji se pretpostavka da je Držislav imao suvladara. U doba njegove vladavine Hrvatska je nakratko uspjela učvrstiti svoj položaj prema susjedima.
Vladao je od 969. do 996. godine.
S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekad Tomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovao titulom carskog “eparha i patricija”. Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan koje znači ovjenčani, odnosno okrunjeni. Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) piše u djelu Historia Salonitana da su od Držislava nadalje hrvatski vladari nosili naslov “kralja Hrvatske i Dalmacije” (Rex Croatiae et Dalmatiae).
Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996/997. godine, a za sobom je ostavio tri sina: Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.
Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.
1097. Poginuo je Petar Snačić
Petar Snačić (Svačić) bio je hrvatski kralj. Vladao je od 1093. do 1097. godine.
Kao vođa protumađarskog otpora u Hrvatskoj izabran je za kralja 1093. godine, u jeku sukscesijskog sukoba uzrokovanog smrću Zvonimira i Stjepana II. Bio je posljednji hrvatski kralj narodne krvi.
Kralj Petar stolovao je u Kninu i pretpostavlja se da je u njegovoj vlasti bila stara jezgra hrvatske države, bez dalmatinskih gradova i područja između Save i Drave, iako neki povjesničari misle da je Petar Snačić uspio prognati Almoša sa sjevera Hrvatske. Zasigurno nikad nije okrunjen za kralja, jer se Zvonimirova kruna nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1060. – 1099.).
Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II. krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.
Potkraj travnja, odnosno početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke na Gvozdu (najvjerojatnije na sjevernom podnožju gore Gvozd, današnje Petrove gore), u kojoj je kralj Petar izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj “narodne krvi”. U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd, odnosno Petrova gora.
1347. Zrin – Zrinski
Grgur V. Šubić Bribirski (?, o. 1300. – ?, oko 1374.), hrvatski velikaš iz roda Šubića, knezova Bribirskih. Bio je šibenski, bužanski i rapski knez. Zaslužan je za utemeljenje ogranka roda, knezova Zrinskih.
Grgur II. Šubić dobio je grad Zrin pa je njegova bribirska loza uzela naziv Zrinski.
Grgur V. je bio najmlađi sin hrvatskog bana Pavla I. († 1312.), a u izvorima se spominje već od ranog djetinjstva (1301.) kao knez Tropolja, zajedno s braćom. Godine 1305. imenovan je knezom Šibenika, a kao mladić sudjelovao je 1318. godine, s banom Mladenom II. u ratu protiv raškog kralja Uroša II. Milutina.
Nakon smrti brata Pavla II., kao skrbnik njegova maloljetnog sina Jurja III., postigao je sporazum s kraljem Ludovikom I. te mu predao Ostrovicu u zamjenu za tvrdi grad Zrin, 1347. godine. Od kralja je, zajedno s nećakom, dobio i položaj bužanskoga kneza, koji je držao tijekom kasnih 40-ih i u 50-im godinama 14. stoljeća.
Poslije sklapanja Zadarskog mira (1358.) između Ludovika I. i Mletačke Republike, napustio je sjeverne krajeve i prihvatio službu rapskog kneza te je najvjerojatnije ostao na tom položaju do smrti. Tom prilikom stupio je u sukob s nećakom Jurjem I., budući da je izdvojio Bužane kao svoj posjed koji je 1361. godine vratio kralju u zamjenu za novčanu kompenzaciju.
Žena mu je bila kneginja Katarina Kaminska, a imao je kći Katarinu Bužansku, udanu za Nikolu Totha Susedgradskog.
Zrin se prvi put spominje 13. siječnja 1295. u ispravi slavonskog bana Stjepana IV. Babonića kojom daruje svoje posjede cisercitskoj opatiji Kostanjevici. Hrvatska plemićka obitelj Babonića potekla je iz hrvatske srednjovjekovne župe Gora koja obuhvaća današnje Pounje. Godine 1309. Ivan I. Babonić šalje iz Zrina pismo Mlečanima u vezi održavanja oltara Svetog Križa u Zrinu. Godine 1328. radi duga Babonići gube Zrin. Dana 22. rujna 1328. knez Ivan I. Babonić sastavio je ispravu u kojoj na ime duga od 250 maraka daje svoj posjed Zrin braći Ivanu, Lovri i Ugrinu. Dana 18. studenoga 1328. kralj Karlo Robert izdaje povelju koja potvrđuje da se je Ivan I. Babonić odrekao Zrina u korist plemićke obitelji Toth-Lovrinčana. Zrin se u razdoblju od 1328. do 1347. nalazio u rukama obitelji Toth-Lovrinčan.
Podrobniji članak o temi: Partizanski zločin u Zrinu
Zrin je tijekom Drugog svjetskog rata predstavljao jedno od najjačih ustaških uporišta na Banovini, iz kojeg su često provođene vojne operacije protiv banijskih partizana, a određeni broj Zrinjana je sudjelovao i u ratnim zločinima nad lokalnim srpskim stanovništvom, poput onih u Banskom Grabovcu, Donjim Kuljanima i potkozarskim selima u ljeto 1941. godine, te pokolja u obližnjem Šegestinu početkom 1942.[4][5][6]
Početkom rujna 1943. na mjesto je izvršen napad Unske operativne grupe i VII. divizije NOVH s namjerom uništavanja sela i eliminacije lokalnih ustaša. Prema partizanskim izvorima, u Zrinu je prilikom napada 9. rujna 1943. bilo oko 150 ustaša, od čega ih je u borbi poginulo 83; partizanski su gubici iznosili 16 mrtvih i 39 ranjenih.[7] Zrin je nakon ove bitke planski spaljen, a civilno je stanovništvo upućeno u Divušu i Dvor, tada pod kontrolom vlasti NDH.[8] Prema nekim medijskim napisima, tijekom čitavog Drugog svjetskog rata i poraća je na razne načine poginuo ili bio ubijen 291 stanovnik Zrina.[9] Protjeranim je stanovnicima 1946. godine sudskom odlukom kolektivno zabranjen povratak u Zrin.[10]
Danas se obnavlja rimokatolička župna crkva i utvrda Zrinskih, ali se nijedan Zrinjanin još uvijek nije vratio na svoj obiteljski posjed.[11]
Sisačka biskupija 2013. je godine naručila arheološka istraživanja na mjestu gdje je bila crkva Našašća Sv. Križa. Otkriveno je da se ispod nje nalaze ostatci još starije gotičke crkve iz 14. stoljeća. Tad su nađeni i ostatci ispremještanih ljudskih kostiju, za koje je utvrđeno da su iz Drugoga svjetskog rata.[12]
- rujna 2019. kardinal Josip Bozanić predvodio je misno slavlje i blagoslov novosagrađene spomen-crkve Našašća Svetoga Križa.[13]
1569. Umro je Petar Zoranić 
Petar Zoranić (Zadar, 1508 – ?, ? prije 1569) bio je hrvatski renesansni pisac.
Arhivski zapisi o Zoraniću vrlo su oskudni. Pretpostavlja se da je Zoranić imao pravnu naobrazbu, jer se jednom spominje kao notar i jednom kao egzaminator javnih spisa. Posljednja arhivska vijest koja ga spominje potječe iz 1543. Planine su tiskane 1569., a posveta je datirana 1536. i nije mijenjana kada je djelo išlo u tisak, po čemu se pretpostavlja da je Zoranić bio mrtav u doba objavljivanja. To se djelo u književnoj povijesti često smatra prvim hrvatskim romanom, premda je pisano prozom i stihom. Podijeljeno je u 24 poglavlja. Narativni okvir djela čini sedmodnevno putovanje pastira Zorana zadarskim zaleđem, Velebitom i Dinarom, na koje kreće tražeći lijek za neuzvraćenu ljubav. Na putu susreće pastire, koncipirane u tradiciji pastoralne literature, koji pripovijedaju o postanku ili nazivu zavičajnih lokaliteta i prirodnih pojava (po uzoru na Ovidijeve preobrazbe u Prijetvorbama) te se natječu u pjevanju različitih pjesama, najčešće ljubavnih. Najpoznatiji je dio poglavlje Perivoj od slave, u kojem se vila Hrvatica žali na zapuštenost književnosti na hrvatskom jeziku te spominje Zoranića kao autora Planina i još dvaju djela, Ljubvenoga lova i Vilenice, koja nisu sačuvana.
Premda autor samo jednoga poznatog djela, Zoranić je najznačajniji književnik zadarskoga kruga i autor prvog i zadugo jedinoga svjetovnoga fikcionalnoga narativnoga djela pisanoga hrvatskom prozom, a približno 1600 stihova iz Planina, ponajviše dvanaesteraca, čini prvi sačuvani kanconijer na tom dijelu hrvatske obale.